Kruha preko pogače

Nije ništa čudno u tome da čovjek bježi nekamo u bolji život.

Nije ništa čudno u tome da po našoj zemlji hodaju ljudi čiji su očevi i djedovi došli ovamo u bolji život. I nije čudno da se negdje teže uklapaju, a negdje lakše. U svim zemljama svijeta ti ljudi prvo moraju naučiti kako će se sporazumijevati jer su različitih kultura, jezika i odgoja.

Na pojedinim mjestima postoje gušće naseljena središta takvim ljudima u kojima se oni osjećaju jedinstveno u svojim ugodnijim životima, ali i u svojim problemima prilagođavanja.

S jedne strane su postigli bolji život, a s druge strane su još uvijek nezadovoljni, i uvijek će biti, jer su ostavili svoju zemlju.

Postoje države koje izgrade čitav kompleks za te pridošlice, no, to je već getoizacija, to je samo dokaz da nisu prihvaćeni i da nemaju udjela u novoj zemlji, bilo u problemima, bilo u izgrađivanju zemlje. To samo znači izolaciju za pridošlice.

Normalno je i uobičajeno da pridošlica stvara prijateljstva i veze, da uči i polaže ispite i da doprinosi razvoju zemlje u koju je pristigao u potrazi za boljim životom. Apsurdno je kad bi pokušao uvesti iste probleme koje je imao u svojoj zemlji i od kojih je i pobjegao.

Taj proces prilagođavanja pridošlica, naročito ako ih ima u velikoj navali, osjećaju svi stanovnici, i oni domaći i oni pridošli. Najčešće treba barem nekoliko generacija provesti svoje živote u novoj domovini prije nego što se pridošlice uključe aktivno i konstruktivno u sve pore društva svoje nove domovine, uza svu nostalgiju prema staroj domovini ma kakva ona bila kada su iz nje morali bježati u novi život.

Postoji uvijek ideja o povratku na rodnu grudu. To je više san koji se ponekad ostvari, ali uglavnom ne.

U modernim migracijama u svijetu kao globalnom selu manje dolazi do izražaja gdje stanujemo i živimo, a više se gleda jesmo li zaposleni kao cijenjeni stručnjaci koji utječu na jako širok teren za koji nema ograničenja, državnih granica i starinskih barijera. Postati dobar u svom zanimanju i govoriti puno jezika postalo je važnije i uobičajeno više nego stanovati na jednoj stalnoj adresi i prijateljevati samo s bliskim susjedima, ovo potonje je već zastarjelo.

To sve ne znači da država i njihovih granica ne treba biti. Još uvijek ima naroda koji nema internet, puno ih ima takvih, i koji ne znaju i ne moraju znati o strujanjima po cijelom svijetu, a još uvijek postoji jako, jako puno nepismenih ljudi. Najčešće ti nepismenjaci ne znaju zaista pročitati niti novine, niti se snalaze na portalima već najčešće slušaju vijesti putem radio-valova i televizije, gledaju značajne i manje značajne slike i filmove. Neki od njih nađu prijatelje svugdje, a mnogi se nastoje držati zajedno sa svojima. A tko su ti njihovi? To su možda oni koji govore svoj prvi, materinji jezik jer niti jedan drugi nisu naučili, ali to su također i oni koji vole pogledati iste TV-emisije i iste, dobre stare filmove koje razumiju samo oni u svom uskom krugu.

Nekada su geyevi bili rijetki, a danas mnogi nastoje postati gey samo zbog mode i radi poistovjećivanja svojih problema sa sličnim problemima većih grupa ljudi. To su problemi prilagođavanja. Mi smo imali jednog ped... pardon, transrodnu osobu u razredu koja je bila uvijek zanimljiva zbog svojega životnog stajališta koji je bio drugačiji od stajališta svih ostalih trideset pet učenika i bio nam je kao maskota razreda. Nikada se nije požalio da nema jednako pravo na jedinicu ili na odličnu ocjenu ako je dobro naučio ono što smo svi morali naučiti barem za prolaz u viši stupanj obrazovanja. Bio je dobar prijatelj i imao je neke bolje prijatelje, a naročito prijateljice dok se s nekima manje kompao i rjeđe.

Danas bi taj čovjek bio odbačen od sebi slične grupe ako ne bi agresivno tražio kruha preko pogače. To jest, danas transrodna osoba ili pridošlica u nekoj zemlji traži svoja prava na taj način da zahtijeva da svih trideset pet učenika u razredu, odnosno čitava zemlja moraju misliti kao što misli taj peder jer inače bi bio ugrožen čovjek u tako naprednom društvu.

To je fašizam. 07.01.2016. 04:49