Čovjek bi pomislio da će Te zagušiti sav taj svijet oko Tebe: pastiri, janjci, stoka njihova, životinje u štali i, na kraju, velika pratnja sveta Tri kralja, njihova sjajna odjeća, njihova veličina, širina i visina; kako su uopće stali u taj mali prostor u kojemu si bio najmanji među njima, zagušen također silnom slamom, a onda i darovima mudraca, zlatom, smirnom i tamjanom.
Kraj Tebe stoje Tvoji najbolji prijatelji, Tvoja topla, sjajna i bezgrešna majka s mužem Josipom pokraj sebe, dva bića koja su se razumijela u svim pitanjima i u Gospodinu: Bezgrešno začeće i krepostan čovjek, pun pažnje prema Tebi i Tvojoj majci. Da Te nije u svojem svijetlom naručju štitila Marija, i da nju nije štitio Josip, vjerojatno ne bi samo svjetlo one zvijezde repatice bilo dovoljno da te obujmi toplinom i ugrije. Novorođenčad nema svoju temperaturu, treba ih uvijek pomno utopliti. A Tebi je, Novorođenome, bilo dovoljno toplo s tim svim okruženjem. Da su našli neko mjesto u svratištu, lošije bi prošao nego u toj toploj štali pa Ti je čak i na slami bilo ugodnije nego što bi bilo negdje drugdje jer Te je majka umotala u svoje tkanine, one koje je sama izradila.
Sveto je bilo to zajedništvo male svete obitelji, pastira, stada i mudraca. Da nije bilo poklona tih kraljeva sa svih strana nastanjenoga svijeta, ne bi Ti bilo tako ugodno, ne bismo znali da si došao svim narodima koji su Te svi tražili. Ne bismo znali za tamjan i blagoslov, muku Tvoju koju označavaju ljute trave i ne bismo znali da su Te kraljevi zlatom zakraljili za Kralja svih kraljeva. Nije to bila samo simbolika, to Ti je sve uredio Otac Tvoj na nebesima kako bi po Tebi mogao uzljubiti čovjeka, predati se čovjeku; ta štala je bila Tvoj početak u kojemu si bio zaista okružen ljubavlju koja je odgovorila na Tebe koji si Ljubav.
I djetinjstvo si proveo u miru i poslušnosti kako bi kompletno dovršio svoje utjelovljenje u zemaljske duše, sve dok nije došlo vrijeme učenja, a tada si ostao tri dana u hramu Oca svojega i upoznao znanja i sposobnosti tadašnjih svećenika i učitelja naroda svega o Tebi. I vidio si već tada da ništa ne znaju pa si ih podučavao jer kako bi i znali bolje od Tebe o Tebi samom. I bili su zadivljeni Tvojom mudrošću, a Tvoj čas još tada nije bio došao te ne vidješe ono u Tebi što su svi kraljevi znali kod Tvojega rođenja, da si Bog. Na svoje dobro su to spoznali, sebi u korist.
Bilo ti je mirno u poslušnosti i toplo vrijeme koje si proveo u obitelji.
Kako si se pripremao za ono što Ti predstoji? Na to se ničime nisi mogao pripremiti, nikakvim asketskim odgojem, nikakvim tjelesnim vježbama, ničime se nisi mogao obviknuti na patnju koja Te je čekala u Pashalnom otajstvu.
Otac Tvoj na nebesima Te je pripremio i predodredio u ljubavi, a Marija i Josip su te pripremili u vjeri i povjerenju kojim su vršili Zakon što si ga došao upotpuniti i duhovno ostvariti među ljudima.
Nitko nije naslutio što ih sve čeka: duhovni zakon, duhovne zakonitosti, darovi i kreposti, izobilje novoga doba, nove zemlje i novoga neba. Ne, nisu znali. Da si im svima dao krila da lete kamo žele i kako žele, ne bi im bilo to tako veliko otkriće. Da si zavladao po lozi Davidovoj čitavim svijetom i uveo blagostanje pa ostavio nekog nasljednika, ne bi im to bilo nešto jako novo. A Ti si otvorio svakome čvrsto zatvorena vrata duhovnosti za koju nisu znali da je imaju, vrata moći da postanu djeca Boga svoga iako su se nazivali Tvojom djecom, ali ne duhom nego samo tijelom. Ne niti tijelima svojim nego tijelom koje su činili svi pripadnisi naroda u Mojsijevom zakonu.
Predodredi Otac naš na nebesima svakoga od nas u Tebi i po Tebi, a onaj jedini topli trenutak bijaše baš taj ležaj na slami u jaslama i sve oko toga. Tvoj najtopliji trenutak zemaljskoga života, obični ljudi pokraj Tebe, obični, ali potpuno pripravni za Tebe koji si Ljubav.
I Svjetlo sja u tami i tama ga ne obuze. Svjetlo naše, Isuse koji si Bog s nama, dao si nam sebe, pustio si se Ocu da Te pošalje na zemlju i da se rodiš kao dijete koje ništa o svom životu još ne zna. Prepustio si se u ruke onih oko Tebe, potpuno i s punim povjerenjem koje zapanjuje i prosvijetljava svakoga koji Te pogleda malenoga u jaslama. I koji Te pogleda na križu. Potpuno predanoga, u ljudskoj patnji i Božanskoj strpljivosti. Drži nas zajedno samo povjerenje, duh pouzdanja Tvojega i sigurnosti Tvoje u nas i naše obraćenje. Ta, Ti nas poznaš bolje nego što mi poznajemo sebe i svijet za koje mislimo da sve o tome i puno znamo, a ne znamo ništa. Samo Ti znaš zašto si nam se povjerio, samo Ti znaš što je i tko je čovjek, koje su naše mogućnosti i kolika je Tvoja ljubav za nas i prema nama. Mi ne znamo, nas je strah, mi ne želimo po Tvome nego po svome, a što je to što je naše, a da nije od Tebe poteklo. U poslušnosti Tebi možemo Ti postati braća i sestre i što nam više treba?
Nisi htio načiniti čovjeka kao što si načinio anđele nego Ti čovjeka gradiš malo po malo, od tijela do duha, od Zakona do vjere, od forme do sadržaja.
Bio si malo dijete. Često kažemo za nekog starca kad plače da plače kao malo dijete.
Vidjela sam to Tvoje rano djetinjstvo, Tvoji su osjećaji prejaki, a da svi ne bismo pustili suzu kada Te pogledamo kao bespomoćno novorođenče koje treba majku, treba oca zemaljskoga, treba pastire, braću, sestre, političare. Sve nas trebaš, sve do jednoga. Za svbakoga imaš stan i svakome si pripravio darove kao što mi pripravljamo jaslice i darove ispod naših borova i jelki. Sve nas čekaš, svima kucaš na vrata i niti jedan Ti nije suvišan jer Ti si tako velik da svi za Tebe i oko Tebe imamo udjela u vječnosti i bez kraja.
A kada se svi nađemo u Tebi, tek tada ćemo spoznati što je to povjerenje, suza Boga djeteta, što je to ljubav istinska i tko si zapravo Ti, koji sjediš s desne Boga Oca. Tek ćemo tada vidjeti zašto si nas strpljivo čekao, kako si izdržao uvrede i udarce i tek tada ćemo vidjeti kako je velika bila Tvoja potreba za svakim od nas i za svima nama zajedno tada kada si dolazio svake godine kao Novorođenče u naše domove, u naše gradove i sela.
A tada ćemo i mi pustiti velike suze. Ne suze potrebe, povjerenja i ljubavi nego velike i gorke suze pokajanja. 03.01.2016. 19:03
No comments:
Post a Comment
just do it