Život u prokletstvu

Kada duša bila je još mlada

majčinska je ruka od sebe odvojila

pa je zlobnu bezbožniku dopustila

da tom dušom krhkom vlada.

Nikad nije duša molitve izbrojila

dok se nije slijepa pobjeći uputila.

Blaga samo davala je,

a iz nje je izlazilo samo trnje

kao da je drži to prokletstvo

po kojemu umrla je, znala je

jer je bilo sakriveno zrnje

duboko u srcu kao sitno svetstvo.

Dobrih djela imala je, dobre namjere,

a sve bilo joj je ismijano,

sve to nije zlome valjalo.

Sve je izgledalo da je žrtva zavjere

koja baca što je bilo upijano,

prokleto se samo iz duše pomaljalo.

U svom srcu vidjela je samo Ti ljepotu,

a u zlome se pronađe krivom

za sve što je bila, sve što znači ‘ja’.

Samo zato što je zahvaljivala životu

ostala je prisvjesnom i živom

jer Ti bio si joj nada jedina.

Zašto pustio si da je guši

to prokletstvo preduga joj vijeka;

da li kušao si njenu vjeru, snagu?

Zašto pustio si da tu dušu razara i ruši

koji nudio je zlobna meda, mlijeka

mjesto da si ljubi svoju majku dragu?

Zašto ljudi malu djecu proklinju,

nije li to zloća koja ne da mira?

I još pričaju da Tebe dobro znaju.

Čime se prokletstva s duše otklinju

kada ljude niti molitva ne dira?

Dokle se te grubosti opraštaju?

Jesu li to stvarno samo lude

koje ne znaju što govore, što čine

ili službenici zlobnoga im stila?

Ako ikada na smrti dobar bude,

hoće li taj vidjeti si opačine

ili će ponoviti toj duši: ‘sve si uništila’?

Hoće li to biti zadnje riječi

mjesto kajanja i pomazanja

ili duša mora prije većma mrijeti?

Da oprosti ludi što je priječi

koja samo oholosti, stvarima se klanja

i na samrti još osvetom priprijeti?

Valjda ne zna što je milosrđe

jer u dobru pronalazi samo loše sjene.

Nije valjda duša tako bijedna;

njeno ufanje je Tvoje pravosuđe,

možda ipak nosi dobre gene

da nastavi djela vrijedna.

Već je cijeli život duši proletio,

a ona prokletstvo nosi svakodnevno,

neprekidno moli, prašta uvjek iznova.

Ti si, Kriste, dušu ovu jedini posvetio,

daj njoj da pogine ili živi revno,

daj joj blaga svojih sinova

da iz duše križ izađe,

da Te sretne uvijek, svakog daha

i da mogne dati ploda.

Daj da duša riječ iznađe

kojom će se izdići od praha

i da nasljeduje dobra roda.

Ne daj duši da je boli

jer je ljubav Tvoju rađala,

jer je to prokletstvo skupo platila.

Nek Tvoj blagoslov se proli

za sve čemu se je nadala

jer je blagoslovom anatemi vratila.

28.04.2015. 09:29