Vjeverica

I proljeća su ista kao nekad davno

kad smo bili djeca rane dobi,

kad smo pleli vjenčiće od lovora,

kada bilo nam je otvoreno, ravno

sve do najslađe nam kobi

gdje ni čuli nismo neka druga govora

osim mnoštva dječjih povika i smijeha

što se razbacivao po parkovima

kao da su pjevali nam anđeli svih šuma,

a sve drugo nismo znali, niti grijeha

pa smo čak i gacali po jarkovima

što su svijetlili nam na sredini glavnog druma;

nismo znali što se tamo dalje krije,

nismo pitali jer bijasmo zauzeti

kopanjem i šuljanjem oko gusta grmlja

u kojem se još i danas vjeverica grije

kojoj nismo znali ploda naći i uzeti.

Tek smo tada čuli kako cesta mrmlja

kada su pokazali nam put do škole.

Prve lekcije su bile dosadne i strašne,

gledali smo vjevericu što se bez nas vrti,

pazili da ne polijevaju nas kole,

naučili da su haljine nam prašne

i da sve je to nam pravi put do smrti.

Još i danas uče malu djecu da ne traže

sve što izlazi iz zadanih okvira,

da u svijetu budu najbolji i prvi.

Opet proljeće je, doba najdraže,

vjeverica bježi, puna žira

što ga ljudska stopa samo mrvi,

kao da će odvesti nas u povratak.

Nismo naučili kamo srljamo,

a vremena nema, znamo što nam prijeti.

Život postao je sasvim kratak,

nije nam dozvoljeno da brljamo,

ne pamtimo da smo jednom bili sveti,

da smo dobro znali što je vječno,

to su bili dani istraživanja.

Kao da su izvukli nas današnjici,

ulicama krećemo se poprečno,

duše znaju sve igre sakrivanja;

nitko više ne vidi se u sadašnjici.

Samo pamtimo, a nitko ne pita

ono jedno neriješeno pitanje,

mudriji smo bili kao djeca.

Vjeverica sama u blizini skita,

nama smeta sunčano svitanje

dok nam duša tiho u dubini jeca.

22.04.2015. 06:34