I proljeća su ista kao nekad davno
kad smo bili djeca rane dobi,
kad smo pleli vjenčiće od lovora,
kada bilo nam je otvoreno, ravno
sve do najslađe nam kobi
gdje ni čuli nismo neka druga govora
osim mnoštva dječjih povika i smijeha
što se razbacivao po parkovima
kao da su pjevali nam anđeli svih šuma,
a sve drugo nismo znali, niti grijeha
pa smo čak i gacali po jarkovima
što su svijetlili nam na sredini glavnog druma;
nismo znali što se tamo dalje krije,
nismo pitali jer bijasmo zauzeti
kopanjem i šuljanjem oko gusta grmlja
u kojem se još i danas vjeverica grije
kojoj nismo znali ploda naći i uzeti.
Tek smo tada čuli kako cesta mrmlja
kada su pokazali nam put do škole.
Prve lekcije su bile dosadne i strašne,
gledali smo vjevericu što se bez nas vrti,
pazili da ne polijevaju nas kole,
naučili da su haljine nam prašne
i da sve je to nam pravi put do smrti.
Još i danas uče malu djecu da ne traže
sve što izlazi iz zadanih okvira,
da u svijetu budu najbolji i prvi.
Opet proljeće je, doba najdraže,
vjeverica bježi, puna žira
što ga ljudska stopa samo mrvi,
kao da će odvesti nas u povratak.
Nismo naučili kamo srljamo,
a vremena nema, znamo što nam prijeti.
Život postao je sasvim kratak,
nije nam dozvoljeno da brljamo,
ne pamtimo da smo jednom bili sveti,
da smo dobro znali što je vječno,
to su bili dani istraživanja.
Kao da su izvukli nas današnjici,
ulicama krećemo se poprečno,
duše znaju sve igre sakrivanja;
nitko više ne vidi se u sadašnjici.
Samo pamtimo, a nitko ne pita
ono jedno neriješeno pitanje,
mudriji smo bili kao djeca.
Vjeverica sama u blizini skita,
nama smeta sunčano svitanje
dok nam duša tiho u dubini jeca.
22.04.2015. 06:34
No comments:
Post a Comment
just do it