Anđeoska klisura

Isuse moj, ja ne mogu bez svoga lijeka

što me drži da se iscrpljena ne svalim na tle,

što mi drži ruke gore sve do kraja vijeka,

što mi čuva vrijeme za moje spoznavanje,

za sva iskupljenja kojima ne vidim konca.

Pusti me da čeznem dati sve što jesam,

pusti me u službi toj kao nekog lakomca

koji davi se od želje što je slavi pjesan

jer ja ne znam od ljepoteTvoje prestati.

Ne muči me iskupljenje, grijesi stari,

vodi me sve dalje gdje Te smijem znati,

gdje sve bolje vidim duhove i stvari.

Ako to je kazna moja, moje posljedice,

tada daj mi još sve dulje ispaštati,

stavi mene na sred moje meke poledice

jer Ti želiš sve to češće, više mi opraštati.

Velike su bile moje sve životne nade

i preduga ona godina bez Tvoga milosrđa.

Sada mi taj knez od svijeta i vrijeme krade

neba što se svilo iznad napuštena pobrđa

koje gledam iz daleka, sa sigurne klisure,

nevidljive oku prirodnom i prostom.

Ti mi dade anđeoska krila da nadletim ure

koje bogate su molitvom i postom

pa mi otkri sebe, a da ne znam kako.

Teško li je sitome pokazati glad.

Teško li je napojiti mene, a tako lako;

tek sad slutim što je vječni sklad.

15.04.2015. 11:40