Negdje hodim pomalo po sjeveru
dok ti prilaziš mi s istoka;
oboje proživljavamo isto.
Ravnice se pod suncem naše steru,
u daljini mnoštvo otoka;
sve je tu što je potrebito.
Radujem se, nitko ne zna kao ti,
a još planine nas dijele
da ih još za dana pretumbamo
jer će brzo mjesec osvanuti,
jer on grabi snove cijele
ako se u Boga ne pouzdamo.
Niti ja nisam za planine duga,
niti si ti za uzaludna nadanja,
srećemo se na toj zemlji negdje
gdje nam sviću jutra druga,
daleko od propadanja
jer nas čuva anđeosko legje.
Da, duše nam se prepliću,
srca sigurna su, i zbore.
Odjednom se ne čujemo.
Eto nas zemaljskome biću
gdje na molitvu nam odgovore
jer se iznad svega poštujemo.
17.04.2015. 23:39
No comments:
Post a Comment
just do it