Pakleno more

Stisnuta je duša moja bila

često kao smjena noćna,

još su napadali na nju

pa se je u nutarnjosti svila

jer je bila sasvim nemoćna

ugledati svjetlost danju

sve dok nije roda svoga dala.

Tada začela se prva nada

u toj zatvorenoj nutarnjosti,

Boga svog je ugledala.

Kao da joj svjetlost pada

sva se je posvetila toj stvarnosti.

Više ništa nije moglo zasmetati

da se duša preda, sva onakva,

i da život svoj pronađe.

Nije htjela svađe zametati,

živjela je kao ptica kakva,

u nutrinu nitko joj ne zađe.

Ipak moralo je biti obraćenje,

morala se duša sva izvrnuti

jer su noći bile prepunjene

napadom na njeno posvećenje.

Bog je htio za njom se osvrnuti

da joj preda svoje ispunjenje,

otkrio ju zgodnom za svoj spas.

Premnogo se svega nakupilo,

nije duša sve to niti znala.

Istom kad joj Bog je dao nas,

iz nutrine naglo je nahrupilo

sve što noćima je brala.

Iz nje izišlo je sedam zala,

zavist, psovka, zloba, ljubomora;

sve to ona u sebi je stiskala,

ali je i srce svoje predala

jer u Bogu ljubav biti mora

pa za rod Ga svoj je iskala.

Još se uvijek probije gorčina,

duša sad je svjesna one kobi

što joj nije dala niti disati.

Oko duše moje velika je kotlina,

mnogi utječu se istoj zlobi

i od oholosti ne prestaju uzdisati.

Duša neprekidno Boga slavi

makar živi iznova sakrivena

s pogledom na ove muke paklene,

vidi da se svijet u zlobi davi.

Iako je ljubavlju zalivena,

ona vidi uvijek one stare sjene.

Samo ište spasa za sve druge,

ali nema puno vremena opraštati

jer je navala prevelika od zloga.

U nutrini čuva, prati sjajne duge,

ali mora još ispaštati

zbog toga što ljubi Krista, Boga.

27.04.2015. 05:15