Zrcalo

Zašto grijehom činiš što ne želiš,

kako to da dobre namjere vrše ti grozote

i da sjajnim mjerilima pronalaziš zlo?

Čime ljude među ljudima dijeliš

kad ne poznaš da li njinih duša krote

sve to bolje nade, što je više svakom milo

sebi se okrenuti mjesto sreću tražiti,

kostrijet si odjenuti, a ne krunu stavljati?

Kako mogu znati koga susrećem

kad me ne poznaju, niti hoće snažiti,

kada bježe, trče se zabavljati

pa ih sve u zabavište mećem?

Slatko li je vlastitoj si kobi izmicati?

Ta, zar nisu gorki putovi povratnički,

zar ne izgleda sve puno tužnije

kad se duša mora samoj sebi isticati

pa potraži koga nađe da je supatnički,

pa ga udara i tuče sve to ružnije?

Zašto mami te slaboća biti agresivnim

i još zato kriva je i odgovorna,

čak i zakon postavi je ispod svake mjere?

Od čega se braniš svojim srcem kivnim

na slaboću što je dobrovoljna?

Da li to te netko tjera na poteze smjele?

Zar ti nije lakše se poniziti

kad se vratiš k sebi pred zrcalo

pa se suočiti s uzrocima svojim?

Zar te strah da ćeš otkliziti

samo stoga što je vrijeme zastalo

pred licem tako sumornim, a tvojim?

Ispred sebe gledaš, a gnjev samo primijećuješ,

nije niti čudo da te zovu slijepim

za divote ove zemlje rajske.

Uvijek iste psovke kao žrvanj opetuješ,

a ne gledaš okom lijepim

nego oči su ti prazne, zmajske.

Zar ćeš ti me nečemu podučiti,

zar da tebi kazujem si bića,

zar da tvoje kolo igram?

Zar je meni teško odlučiti

okrenuti se i gledati Žića

kojega u svome srcu imam?

09.04.2015. 21:50