Trnje i nada svijeta

 

Dok se dan još noći sjeća,

kiše prestaju nad krovovima i nad ulicama,

i svečana je dogorjela svijeća

koja svjetlila je da me ne obuzme tama.

Grad se čini kao da se mirno spava,

kao da su svi u posteljama,

mada mnogima je hladna proljetna trava,

mada ne pristupiše ni ručkovima, niti večerama.

Još je više onih koji usamljeno lutaju,

gosti raznih postaja i kolodvora

poput lopoča što nadaleko plutaju,

koji promrzli su prije nego stiže zora.

Ratovi i progoni su svakodnevna slika

na koju su navikle nam duše,

koju riše društvo ova svijeta nesretnika

od koje se mnoga srca guše.

Zabavljači klaunovskih osmijeha i lica,

njini urednici u teatru i u glasilima,

gledatelji, čitatelji, a i umjetnici s ulica,

svi još više guše srce predstavama nasilnima.

Samo je u Bogu mir, moje srce bije,

i dubina spasiteljska gospodarstva

što u sebi samo jedan zakon krije

o kojemu ne znaju zemaljska carstva.

To je zakon Križa, zakon ljubavi i milosti

što u kraljevstvu nebeskom vječno vlada

dušama što znaju zakone od žalosti,

kojima je ovo trnje tajanstvena nada.

02.05.2022. 03:42