Cvijeće
na cesti,
u ruci ruka;
o, kada bi se sresti,
želja je
puka
pod mostovima
pod kojima se klanjam
na ovim
prostorima,
a još tebe sanjam.
I tada,
svijeće
na cestama,
iznenada
sred besrama,
sloboda
vjeroispovijesti.
Razrovano tlo,
loše i još gore
vijesti
pa nestade zlo.
Raspale se kosti
i sada
se sklanjam
od raznesenosti.
I još tebe sanjam
kako
meni zboriš
dobro će biti
i još me dvoriš,
a ne
bih suze liti.
Svećeniče,
moja posveto i naša,
opet
korov niče,
prastara ispaša.
Kršćanski
simboli
žive krvi,
pokopane skroz u boli.
Duboko se
mrvi
još od davnih dana
Kamenite ploče,
a
srcem je isklesana.
Grudi što se moče.
U tim
prsima
jedna Rana,
i na mojim prstima.
Još te
sanja,
zemlju svoju, Dom.
Ipak poštovanje
u
trenutku tom.
Ipak vjerovanje.
17. 11. 2018. 14:03
No comments:
Post a Comment
just do it