Noći gorke

 

Pred svitanje Te slušam

i ne čujem glazbu svijeta

da Te sad upija ova duša

koja prati ptiće putem leta.

Oni kao lišće lako poniru,

ali podižu se u bijele visine

da bi svi u tome zračnom viru

zatekli Te, gladni, sred nizine.

Zrnje daješ, hraniš ih na vrijeme,

nalaze Te kao visinsku ljepotu,

kao stablo koje daje sjeme,

kao nadglednika svom životu.

Kada dođe onaj sretan čas,

javit će se čitavome jatu

i od predatora naći spas,

i na drugom, i na trećem katu.

Vrana već je davno zagraktala,

kos je zapjevao u daljini;

glad probudila je velika i mala,

a ja bdijem u manjini

već od crne noći kasne.

Istom si mi hrane ponudio,

svoje riječi, logične i jasne,

Duhom svojim si me probudio

na naš razgovor do neba tiha.

Već u snu darežljiv si za mene,

mada doživljaj mi nije radi stiha,

ali vidjeh one slatke, blage sjene.

Sada trnem glazbu, jutro rano, svježe,

sjećam se i radosti, i grča.

Ne želim da noćne molitve mi bježe

jer na ulazu si moga srca.

Dan je osvanuo i nebo se bijeli,

o, ti, noći crna, hladna kao led,

u tvom krilu smo se sreli

da mi slatka budeš kao med,

da ti gorke donesem blizine.

Kriste, moj Ti otvoren je prag,

sad me nosi u te bjelkaste visine

gdje je Marija i puk Tvoj drag.

19.05.2022. 05:25