Okružena važnim predmetima,
omeđena dragocjenostima,
potrebom za spasom što je duša ima,
dozivam Te, Bože, među ljudima
koji prisutni su ljubavnome dahu
da me duhom svojim bude,
da ne poklanjam se općem krahu
pogleda mi koji naokolo blude.
Rekli bismo, nema jakih ovisnosti,
ali križ je vezanosti ovdje težak;
mnoge kušnje u svojoj su povijesnosti
kao nepoderiva i čvrsta mreža
koja stvara ožiljke i kožu stalno žulja.
Stoga, ako je i stih mi neprikladan,
iz njeg barem žeđ za Tobom kulja,
mada sigurno mi nije uvijek skladan.
Jer, na kraju, Kriste, Ti se uvijek odazoveš,
pomažeš mi užad mreže raspršiti,
daješ izraze i stihove mi neke nove
da ih mogu nekako i dovršiti.
I kad gubim u svom tijelu snagu,
kada pogledi me raznovrsni peku,
i kad volja mi još postoji u tragu,
Isuse, Ti donosiš mi svoju milost meku,
postepeno, neosjetno, kao sitnu kišu;
Ti mi šalješ Duha, kao snijeg se tihi sipa,
pretvaraš mi napore u silu višu,
iznad svih idola ili praznoga kipa.
20.05.2022. 01:16
No comments:
Post a Comment
just do it