„Nek
se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,
neka
kliče stepa, nek ljiljan procvjeta." Izaija prorok 35,1 Božji sud
Pustinja
je prokleto, besplodno područje na kojemu nema blagoslova.
Ako
nekad zalutamo tamo pa se nakon izvjesnog vremena vratimo, izlazimo
kao drugačiji ljudi.
Mnogi
odlaze tamo, slaveći Boga, kao da se oslobađaju pritisaka i
utjecaja svijeta i okoline, mijenjaju se, doslovno se obraćaju
svojoj dalekoj ljubavi koju slušaju kako im govori dok se trude
shvatiti informaciju.
U
pustari se ljudske molekule prestrojavaju, ljuske spadaju s očiju pa
čovjek počinje gledati sa stajališta budućnosti na sve, na život
i smrt, na pustinju, a gleda i sa stajališta ljudske smrti.
Tako
čovjek kao da također gleda smrti u oči i svjestan je svoje
krhkosti. Tim je veća ljubav njegova prema Bogu i sve više Ga
slavi, a Bog mu govori: „Primi se čvršće za mene jer te vučem
van iz baruštine.”
Bog
te zove u pustinju jer hoće da se rodiš odvojeno od ostalih, u
samoći, gol i bos. U toj rađaonici su ti pri ruci liječnici i
babice, svi sveti i anđeli, majka Marija, a Isus te drži za ruku i
govori ti riječi koje oblikuju tebe kao novu osobu, opisuje točno
tko si i što si dok Duh Sveti u ljubavi vrši rad tvoga rađanja i
preobraženja u Božjem naručju. Tu je čovjek siguran.
Preobraženje
Isusovo je Isusov izlazak čija kopija je tvoj izlazak i rođenje iz
vode i Duha Svetoga. Isus je Mesija, novi Mojsije koji ima točan
zakon ponašanja i djelovanja za svaku malenkost i za svaki detalj
tvoga života, formaciju tvojega lica i tijela, tvoje duše,
identiteta, tvoje osobe.
Duh
Sveti ostvaruje slavu kojom se Isus slavi u tebi. To je slavlje,
ljubav, obožavanje, poistovjećivanje, obraćenje i promjena.
Znak
velike slave Božje je jako svjetlo, znak da se čovjek rađa u raju,
a to je Isus i Njegovo svjetlo. Slaviš Isusa i zračiš Isusa oko
sebe, a djela dobra činiš.
Pustinjski
Božji narod mrmljao je u pustinji bez mesa, vode i čvrste, ali
ropske egzistencije. Mrmljao je zbog okusa i opipa, a vid i sluh im
bijahu zakazali.
Umjesto
egzistencije u zemlji ropstva postojala je egzistencija u vjeri u
Boga. To je bilo mučno, to je bila kušnja koja čeliči i
osposobljava ljudsko srce da zaboravi na uobičajeni način života i
da se prepusti brizi Boga kojega se ljubi slavljenjem i poslušnošću.
Tada Bog učvrsti svoje naručje, daje čudesnu hranu i vodu.
Pustinjska kazna postaje sredstvo spasa za čovjeka. Možda je
najljepša spasenjska posljedica Istočnoga grijeha baš ona Božja
Riječ, Božji Sin koji je raspet na drvo križa koje kao da podsjeća
na drvo spoznaje dobra i zla koje postade križ za čovječanstvo.
Od
ujeda pustinjskih zmija Bog spašava pogledom na drvo s mjedenom
zmijom. Time pokazuje svoju slavu i svetost.
Grijesi
su kao otrov u međuljudskim odnosima. Čovjek se otruje svojom
ljubomorom, pakošću, srdžbom i zavišću, a to ga nagoni da uzima
protuotrov: još više srdžbe i zavisti.
No,
čim čovjek riješi jedan, samo jedan grijeh, nađe se u pustinji, u
rađaonici gdje ga zove Isus da se obrati, da se sav preobrazi, da se
iznova rodi samo od vode, u ognju Duha Svetoga.
31.10.2019.
13:07
1
Božji sud
Nek’
se uzraduje pustinja, zemlja
sasušena,
neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.
2Nek’ bujno cvatom cvate,
da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje.
Dana joj je slava Libanona,
divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Jahvinu,
divotu Boga našega.
3Ukrijepite ruke klonule,
učvrstite koljena klecava!
4Recite preplašenim srcima:
»Budite jaki, ne bojte se!
Evo Boga vašega,
odmazda dolazi, Božja naplata,
on sam hita da nas spasi!«
5Sljepačke će oči progledati,C
uši će se gluhih otvoriti,
6tad će hromi skakati k’o jelen,
njemakov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda,
i u stepi potoci,
7sažgana će zemlja postat’ jezero,
a tlo žedno – izvori.
U brlozima gdje ležahu čaglji
izrast će rogoz i trska.
8Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se sveti put:
nitko nečist njime neće proći,
bezumnici njime neće lutati.
9Ondje neće više biti lava,
nit’ će onud zvijer prolaziti,
već će hodit’ samo otkupljeni,
10vraćati se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć’ od radosti,
s veseljem vječnim na čelima;
pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.
neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.
2Nek’ bujno cvatom cvate,
da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje.
Dana joj je slava Libanona,
divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Jahvinu,
divotu Boga našega.
3Ukrijepite ruke klonule,
učvrstite koljena klecava!
4Recite preplašenim srcima:
»Budite jaki, ne bojte se!
Evo Boga vašega,
odmazda dolazi, Božja naplata,
on sam hita da nas spasi!«
5Sljepačke će oči progledati,C
uši će se gluhih otvoriti,
6tad će hromi skakati k’o jelen,
njemakov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda,
i u stepi potoci,
7sažgana će zemlja postat’ jezero,
a tlo žedno – izvori.
U brlozima gdje ležahu čaglji
izrast će rogoz i trska.
8Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se sveti put:
nitko nečist njime neće proći,
bezumnici njime neće lutati.
9Ondje neće više biti lava,
nit’ će onud zvijer prolaziti,
već će hodit’ samo otkupljeni,
10vraćati se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć’ od radosti,
s veseljem vječnim na čelima;
pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.
Knjiga
proroka Izaije 35,1-10
No comments:
Post a Comment
just do it