Bog u mojim spoznajama

Sretna sam što imam svjetla i mogu promatrati izmjenu dana i noći, svjetla i sjene.

Sretna sam kad mogu osluškivati zvukove, čuti glasove i kada vlada mir i tišina.

Sretna sam kada mi je toplo ili također kada mi vjetar osvježava lice.

Uz te sve dodire i pomoću njih doživljavam okolinu, ulazim u svoju vlastitu stvarnost i stvarnost utječe na mene.

Sretna sam kada se sjećam svjetla, zvuka i raznih dodira, prebirem uspomene koje me upućuju na to da dodirivati i spoznavati znači živjeti i susretati.

Ili još više, to znači imati Boga u svojoj blizini.

To znači razveseliti se Bogu u sebi, u svojim spoznajama.

Sjetiti se uslišanja, pamtiti znakove raspoznavanja, dobro čuvati uspomene i sjećanja na komunikaciju s Bogom koja se sastoji od ispovijedanja, novih spoznaja i prošnji, od mira, radosti i povjerenja pa to sve imati na umu, držati u sebi, to je velika moć, to su oni jako značajni susreti.

Sjećati se Boga, uvijek se sjećati spoznaja, dodira, zvukova, svjetla znači uvijek biti pripravan na druge nove spoznaje, one koje se bez iskustva ne mogu naučiti, razumjeti, upamtiti i iskoristiti, one koje ti prikazuju ovaj svijet s malo udaljenije pozicije i one koje ti komuniciraju kvalitetu istinskog života, istinske postojane tihe sreće.

To iskustvo stvarnosti bilo bi krnje bez Boga i ne bi gotovo nikada bilo korisno nikome. Živjeti u svjetlu i suzvučju, dodirnuti tako opipljivo i spoznavati neopipljivo uvijek može poslužiti za stvaralaštvo, za sreću i dostojanstvo, za dragocjene susrete, a sve to zato da se čovjek nađe na Golgoti, prezren, ismijan i odbačen; da doživi onaj nezaobilazni fenomen muke, boli i patnje i to u malo većoj mjeri nego inače i u puno većoj Milosti koja te osposobljava da spoznaješ istinitost neophodnosti patnji u životu i svijetu.

Čovjek bez tog iskustva odbačenosti ne može naučiti i upamtiti kako susreti s ljudima nikada ne vrijede tako mnogo kao susreti s Bogom, a Bog je odlučio solidarno s ljudima patiti jer ljudi su odlučili susretati jedni druge kao muhe bez glave, bez Boga. A to boli, takvi susreti bez spoznaja i bez pravoga iskustva donose neizvjesnu prazninu koja boli, a lijek joj je bol i muka Isusova, muka Boga koji je Život pravi života i duše ljudske.

Život je dug, a sjećanje tako kratko, toliko slabo da stane u neku kutiju s fotografijama, suvenirima i bilješkama koje se pregledavaju svaki dan i spoznaju u okvirima jednoga popodneva.

Zašto ponavljati nešto ako iz toga ne proizlaze nove spoznaje o životu, ljudima i svijetu?

Zar ne bi bilo puno bolje susretati Isusa u Svetom pismu, u Njegovom rodnom Betlehemu, u Njegovom krvavom Jeruzalemu, u svome tužnom srcu i u svojim beznadežnim uspomenama, razgovarati s Njim i slušati o vječnome rajskom životu i neprocjenjivom bogatstvu kojime je Isus platio naše živote, sjećanja i susrete? 10.10.2019. 03:19