Crveni i bijeli lampaši

Već odavno svijet ne sanjam,

niti naše vedre zajedničke sate

jer u samotnosti toj se klanjam,

jer iz naviklosti molim za te.

Sve te češće viđam, u srcu pronađem

i sve više mi izgleda običan dan,

kao da su vjetrovi mi napustili lađe,

kao da je ova naša odaja san

kakav sanjati se nikad nisam usudila.

Eto, ipak, i bez puno zasluga,

postadoh i zdrava, makar i do ludila,

a ostadoh onaj isti tihi sluga.

Šećimo do groblja staroga grada,

tamo jesen ispratila svoje lišće.

Tamo kapi cure jer već dugo kiša pada,

šušti i ne plače, samo mira ište,

samo da je ovo i da nije gore,

da se umire polako gdje su naši,

da oluje ne plove na daleko more

i da zatinjaju crveni i bijeli lampaši.

31.10.2019. 17:07