Suze pokajanja

"Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« (Iv 19,28)."

Čovjek se može udarati u prsa, razderati haljine, odjenuti se u kostrijet i tako se kajati neko vrijeme, postiti i mučiti sam sebe pred Bogom i ljudima, a da uopće ne razumije zašto i kako se kaje zbog svojih grijeha. Ljudi se klanjaju sili, slavi i moći i kada ih netko ukori, spuštaju glave, poklekuju i dižu ruke u molbama za oproštenje. Uglavnom je to zato da spase svoju kožu, svoje imanje, svoje drage, svoju obitelj. Kajanje ljudi često je samo odraz straha i strahova raznih vrsta.

Ono što je vjerniku potrebno, to je sagledavanje vlastitoga života u svjetlu Božje riječi i zapovijedi, a to je razborito sagledavanje vlastitih zabluda, predrasuda i grijeha. Vjernici moraju razderati srca svoja, a ne haljine.

Svaki vjernik morao bi iskusiti to stanje pokajanja i to što je dublje moguće. Pokajanje je dragocjeni trenutak vječnoga života, bez pokajanja vjernik i čovjek nije ništa. To je stanje najdublje ljubavne spoznaje koja se, naravno, odražava na način njegova razmišljanja i gledanja, odražava se na njegov osjećajni život i osjetilne iskre svakog čovjeka; pokajanje je doživljaj iznad svakoga zemaljskoga doživljaja jer poznavanje Boga milo je Gospodinu, a ne žrtve vjernika.

Čovjek ne može u sebi sam izazvati taj doživljaj i to stanje pokajanja, to je volja Boga. Najgore što čovjek može iskusiti za života na zemlji je grijeh, patnja i bol, nesreća i tuga, a najljepše što čovjek od Boga može dobiti na dar jest iskra istinskoga pokajanja u iznenadnom spoznajnom svjetlu vjere. Čovjek može nabrojati s kajanjem svoje grijehe koje nije prije i na vrijeme primijetio da bi ih spriječio i koje čini nesvjesno i u robovanju određenim grijesima i zabludama; može nabrajati zašto ga peče savjest, može priznati sam sebi da je pogriješio i tada to isto priznati Bogu svome pa se i usuditi tražiti oproštenje. 

No, istinsko kajanje već posjeduje i tu vjersku svijest da je čovjeku Bog njegove grijehe na određeni način već oprostio, da mu možda nikada nije ni zamjerio već da je Bog ljudske grijehe samo i jednostvano mirno pretrpio u ljubavi i čežnji za zdravim čovjekom i u želji da čovjek uvidi svoje zablude i da postane bolje vjeran, zaljubljen u Boga kao što je Bog zaljubljen u čovjeka.

Isus u svome milosrđu i dobroti razotkriva u ljudskom pokajanju svakome čovjeku da se čovjek ne kaje radi Boga već zbog sebe i radi sebe; da se kajanje ne može proizvesti na zapovijed čovjeka i na ljudsku želju da se pokaje i da vjeruje u Boga; da pokajanje može postojati samo u iskrenosti i u istinskoj spoznaji vlastitih grijeha u razmatranju Riječi i Zapovijedi koje je Bog odavno ljudima dao; da čovjek u grijehu ne vrijeđa Boga i druge ljude toliko koliko uništava samog sebe i svoje zdravlje, i čitav svoj život.

Suze pokajanja, odanosti Bogu i zaljubljenosti u Boga najljepši su dar čovjeka Isusu koji je žedan takvih ljudskih suza. Suze ljudske nalaze razlog i uzrok svoga postojanja upravo u ljudskom kajanju pred Bogom i ljudima jer za sebe nas je stvorio Bog. To nisu suze muke i boli, to su suze ljubavi i povjerenja; to nisu suze nepravde i srdžbe, nemoći i samosažaljenja već radosnoga, istinskoga otkrivanja vlastite svrhe na svijetu; od suza pokajanja rađa se i razvija istinska ljudska ljubav prema Stvoritelju, razvija se čovjek da bi postao zaista ono ljudsko biće koje je razumno i razborito, a ispunjeno ljubavlju i povjerenjem, a posebno dobrotom i milosrđem jer tko doživljava to stanje pokajanja, taj postaje zaista dobar kao da ulazi u neku novu, stranu i obećanu zemlju, postaje milosrdan i svet kao što je Bog svet i milosrdan. ‎24. ‎prosinca ‎2018. 06:18:43