Muškarac i žena ... i dijete

"Zaručnik
O ti, koja boraviš u vrtovima,
drugovi slušaju glas tvoj,
daj da ga i ja čujem!
14
Zaručnica
Pohitaj, mili moj,
budi kao srna i kao jelenče
na gorama mirisnim!"
Pj 8,13-14



Bogu je sve Njegovo stvorenje milo i drago, ali najdraži od svega stvorenoga Bogu je čovjek, to jest čitavo čovječanstvo. Riječi koje Bog upućuje ljudima, narodima, čovječanstvu, ljudskom rodu riječi su saveza u ljubavi. U tom savezu Bog sebe naziva Gospodinom, a čovječanstvo svojom ženom i suprugom. Vrlo često svoje riječi Bog potkrepljuje zaključkom u kojemu govori da će čovječanstvu zauvijek biti njegov Bog, a ljudi će biti Njegov narod i time naglašava svoju budnu prisutnost u povijesti čovječanstva i životu svakoga ljudskog stvorenja dok istovremeno napominje da je čovjek bez Boga samo prašina, prah i pepeo. 

Takav odnos Boga Stvoritelja prema ljudima odražava se u braku koji je savez Božjega roda i naravi s ljudskim rodom i ljudskom naravi, to je savez božanskoga i ljudskoga, neraskidiva veza.

Bog se izjašnjava kao Muškarac, odnosno kao Zaručnik dok je za Njega udana žena i nevjesta Crkva Kristova, kršćanska, a zapravo čovjek u najširem smislu. 

"Duša mi gine i čezne
za dvorima Gospodnjim.
Srce moje i moje tijelo
kliču Bogu živomu."
Ps 84,3

Čovjek, to jest muškarac i žena čine savez i sklapaju brak radi potomstva i zajedno donose rod i plode se u izobilnoj ljubavnoj vezi.
Plodovi ljubavi između dvije osobe su bezbrojni, puni međusobnih blagoslova i blaženstava u ljubavi Boga koji se čezne čovjeku predati kao što se dojenče predaje na ruke svoje majke jer Bog drugačije niti ne može nego ljubiti predano. Također se u vjernome narodu budi ta ljubav od Boga koja u najvišem ljudskom obliku poprima božansku predanost koja sjedinjuje čovjeka s Bogom i daje mu vječni blaženi život. 

"Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni."
Ps 131,2

U ljubavi ljepše je davati nego primati, kažu ljudi. Bog se u toj međusobnoj predanosti s čovjekom slavi i proslavlja od siline koja je nešto najnježnije što postoji. Čovjek Boga dobiva na dar, a primanje darova je jedan od velikih djela milosrđa, ljubavi i pravednosti jer znamo da nema gorega za darivatelja nego kad mu odbiju dar kakav se pomno izabire i pripravlja kao izraz nježnosti, razumijevanja, ljubavi i predanosti.
Čovjek je pun strahopoštovanja prema Bogu, ali najljepše se Boga slavi u miru i slobodi bez straha, a to je u najvećem povjerenju prema Bogu kada se čovjek opušta i postaje nježnije stvorenje.
Osnovni dar kojega Bog daje čovjeku je sposobnost rađanja drugih ljudi.
Osnovni dar kojega čovjek uzvraća Bogu je brak u kojemu Bog blagoslivlja muškarca i ženu djecom kada nastaje čvrsta obiteljska ljubavna veza i krvno srodstvo koje jača ljubavnu vezu oca i majke u odgajanju potomstva za ljubav, pravdu i milosrđe. Samo jedan je čovjekov dar veći i bolji od toga, a to je posvećenost Bogu u celibatu, u odricanju čovjeka od mnogih drugih darova samo radi što čvršće veze s Bogom Stvoriteljem. Ljudi koji su izabrali takav dar za Boga jesu samo neki izabrani muškarci i žene koji posvećuju Bogu sebe i čitav svoj zemaljski život dok je u braku potomstvo u duhovnom smislu samo privremeno za ljude jer se djeca odvajaju od oca i majke da bi i sami postali očevi i majke ili posvećeni Bogu. Kada muž i žena prestanu rađati potomstvo, mogu se također posvetiti odricanju radi Boga ili radi potomstva u sljedećim koljenima.

Između žene i muškarca, to jest žene i muža postepeno se razvija poseban oblik povjerenja uslijed sazrijevanja njihove ljubavi u kojoj se sve bolje i bolje poznaju i prožimaju jedno drugo. 

 Između Boga i čovječanstva također mora doći do dugotrajne veze u kojoj raste povjerenje i međusobno poznavanje i prožimanje. 

"Neće te više zvati Ostavljenom
ni zemlju tvoju Opustošenom,
nego će te zvati Moja milina,
a zemlju tvoju Udana,
jer ti si milje Gospodinovo
i zemlja će tvoja imat’ supruga."
Iz 62,4


Da bi se to povjerenje ostvarilo potrebna je obostrana požrtvovnost i postojanost jer nigdje toliko nema sumnje kao u braku između muškarca i žene. Sumnja rađa zavišću, ljubomorom, razdorom i grubostima, ali ako oboje supružnika gaje ljubav kao svoje prvo i jedinorođeno dijete, sumnja ne može u takvom braku dugo opstati. Gajiti ljubav u braku isto je što i vjerovati Bogu Stvoritelju, pouzdati se u Njegovu pomoć i blagoslov, to jest vjenčati se u obredu Crkve Božje gdje Bog muškarcu i ženi jamči svojom postojanošću, a supružnici prihvaćaju i neprekidno traže tu svetu jamčevinu koja im daje strpljenje u nevoljama i radost Boga koji je Ljubav i koji rađa ljudskom ljubavlju prema sebi, prema drugima i prema Bogu, razvija sveto dostojanstvo i zajedništvo oca, majke i njihove djece koja dolaze kao blagoslov od Boga. 


Ako, pak, djecu ne dobiju, muškarac i žena ostaju u bračnoj vezi radi usavršavanja svoje međusobne ljubavi i povjerenja jer to je njihov trajni plod i neprolazno potomstvo kao što je vječna ljubav Boga prema čovječanstvu od kojega očekuje uzvratni dar vjere i povjerenja kako bi čovjek sudjelovao u svome vlastitome nastajanju poput sustvaraoca, u svome razvoju i sazrijevanju svoga dostojanstva djeteta Božjeg, odnosno partnera koji je Boga dostojan u svakom pogledu. ‎27. ‎prosinca ‎2018. 07:06

"Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!"
Otk 22,20