Kod Večernje

Večeri ove,
milosne tako;
mirise zove
nježno, polako

djetinji spomen.
Gdje si tad bio,
jedini Dome,
gdje si se krio?

Gdje sam tad bila?
Daleko, daleko
Tebe sam snila
uz majčino mlijeko.

Kasno Te sretoh,
Sigurnosti, Stijeno,
i svako ljeto
bilo mi lijeno.

Ti si me nosio
na dlanu svom,
uporno prosio
pravdom, istinom.

Ja Te dozivah
u dubini sebe
dok ne ispliva
zima što zebe.

Ruke mi poganske
dirale dvore
dok bure orkanske
njih ne otvore

i nebo Te dade,
k Tebi me vrati,
sveti Grade,
a srce Te prati.

Srži srca moga,
gdje prebivaš sada,
sjećam se toga,
uvijek je nada.
‎27.‎12. ‎2018.
17:16