Zaboravljena zemlja

Kad sam zadnju pjesmu pisala,
niti ne znam, niti mogu naći
svoje niti koje nisam još izbrisala
da ih imam kad su dani kraći.

Pjesmu pisati za društvo, da se čita,
nema smisla jer to nisam ja.
Ja još nisam ovdje, moja duša skrita
neće nikada ni stići do tih predjela.

Kad je moje srce susrelo se skitnicom,
nisu više nikakvi bohemi postojali
koji se napajaju tom slatkom kišnicom,
koji jedini su o tom više znali.

A sada je opet skitnica preda mnom, 
sva je sjajna i nosi na kosi veo;
sva je lijepa, mlada i još traži dom,
takve crne kose bohem nije sreo.

Usne su joj čiste, pune kao voće,
tako šutljive i strasne kao da ne diše
već izgleda samo mir da hoće,
samo mrvu kruha kakvog nema više,

samo kap od iste te nebeske vode.
Nije tužna, ne, za to je prelijepa,
ali zbog toga ju rado k sebi vode
kao da je ranjena i slijepa,

kao da si ne bi znala naći
zlatnu žlicu ili ljubavnika stiha
kad bi samo časkom željela izaći
i kad ne bi bila tako medno tiha.

Mnogi ne zna da je umjetnica
jer je umjetnost za život unutarnji
i za mnoštvo drugih nesretnica
čiji stihovi još nisu društvu javni.

Možda jednom slavit će je, al' joj nije važno,
anđeli je znaju kao da je njihova.
Mnogi tada recitirati će snažno
samo nekoliko njenih stihova,

nitko neće znati o životu tajnom:
gdje je bila, gdje je stanovala,
kako li se predala životu bajnom,
kad je prve stihe zasnovala.

A ona je život taj odavno ostavila,
samo jednom u životu rasula se kosa njena.
Poslije toga više nikad nije ozdravila
jer bijaše lijepa, jer bijaše žena.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  04:01:38