Jedini put

Kada je Bog Mojsija na Sinaju pozvao i zazvao vjerojatno je imao isti određeni razlog javiti mu se kao i tada kada se odazvao Abrahamu iz Mezopotamije, ocu naše vjere.
I kada se Bog počeo objavljivati Mojsiju, dopustio mu je da Ga prepozna kao Onoga koji se javio ocu naše vjere kako bi Mojsije imao potvrdu autentičnosti Glasa iz gorućega grma što znači da je imao te pojmove već barem donekle poredane u svojoj svijesti. To su pojmovi da će Bog, koji je uvijek prisutan, umnožiti svoje vjernike do bezbrojnih razmjera i da s tim svojim vjernicima sklapa poseban savez.
Svakome od nas je jasno da svaki savez predstavlja dragovoljan i jedinstven dogovor dviju strana, dviju osoba, u ovom slučaju dogovor između Boga i čovjeka gdje pojam 'čovjek' podrazumijeva sve ljude.
Dogovor u savezu podrazumijeva također dragovoljnu obavezu držanja toga saveza pod svaku cijenu i u najopćenitijem smislu za razliku od svih drugih dogovora i unija koji se sklapaju  iz nekih posebno određenih razloga. Podrazumijeva se da svaka osoba u tom savezu uzima na sebe obavezu slijediti dogovor od trenutka kada se sklapa pa dok se ne razvrgne na jednak način kako se dogovorio.
Jamčevina u savezu je neophodna kao očitovanje i potvrda samoga postojanja saveza i ta je jamčevina odraz dobre volje pristupanja tom savezu koji može vrijediti uvijek i po svuda kao u slučaju Saveza Boga s čovjekom jer, iako je čovjek Abraham, odnosno čovjek Mojsije konačno biće, Bog je sveprisutan, a budući da je čovjek razumno biće, savez između ljudi ili između Boga i čovjeka temelji se na onome što čovjek može razumijeti i o čemu može slobodno odlučiti. U svojoj konačnosti Mojsije je onoliko slobodan koliko je svjestan, a svjestan je da mu se u gorućem grmu objavljuje Bog kao superiorno biće. Možda je kod Abrahama Bog predstavljao uglavnom isto što i Abrahamovu vjeru i želju da vjeruje Bogu, ali ovaj Savez kojega dogovara Bog s Mojsijem već obuhvaća neko iskustvo vjere u Boga koji se Abrahamu objavio te postao u Božjem narodu poznat kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Time što se Bog poziva na to svoje ime, On Mojsiju potvrđuje da je prisutan oduvijek i u narodu, da je Bog vječan onako kako to Mojsije može pojmiti u vjeri koja se začela prije objave Božje u gorućem grmu.
Nakon što je Abrahamu dao obećanje te pokazao  da se to obećanje ostvaruje, Bog podučava Mojsija daljnjem putu u vjeri i svojem Savezu s čovjekom koji ima svoju jamčevinu i svoju želju predati se sav u dogovor u okviru svojih mogućnosti.
Već je Abraham pokazao da mu je ono što sazna od Boga važno i najvažnije u životu. Bog koji sklapa dogovor s Mojsijem, očituje Abrahamovu vjeru u prve tri zapovijedi koje daje Mojsiju za ljude. Tako Bog Mojsiju, koji ne zna kako bi se ponašao i što bi učinio jer je iznenađen, prvo savjetuje neka skine svoju prljavu i prašnjavu obuću s nogu kako bi lakše pristupio Bogu, to jest Savezu, odnosno razgovoru i dogovoru, kako bi mu Bog mogao pomoći u rastu u vjeri, odnosno u razumijevanju onoga što svojom slobodnom voljom može spoznati kako bi odlučio dati svoju jamčevinu. Mojsije prvi puta čuje da je Bog svet i da je tlo na kojem Mojsije stoji također sveto te da i on sam, Mojsije mora barem u nekoj osnovnoj mjeri biti svet, to jest čist.
Mojsije je već čuo o životu Abrahama, Izaka i Jakova i kako su gradili žrtvenike, a od majke, koja mu je bila dojilja dok je živio kod faraonove kćeri, naučio je kako se mora lijepo ponašati i činiti dobro, to jest živjeti po svojoj savjesti više nego po tuđim naređenjima.
Božji narod očigledno je, nakon nekih petstotinjak godina od praotaca vjere, bio zreo za novu objavu Boga svoga i napredovanje u vjerskom životu, to jest u približavanju Bogu koji je već s Abrahamom sklopio Savez pa pokazuje i to da se drži svoje riječi. Jamčevina Mojsijeva je davanje riječi, davanje obećanja o izvršavanju onoga što bi Bogu bilo ugodno, a svjestan je da je to ono što i on, Mojsije želi i da je to za njega sve najbolje.
Bog napokon daje Mojsiju Dekalog kako bi ljudi znali što je točno to što je dobro činiti za svoje dobro.
Abraham dobiva potvrdu svoje vjere od velikog kralja Šalema, svećenika Melkisedeka dok Mojsije već ima stalnog zastupnika pred Bogom i savjetnika pred ljudima, Arona.
Daljnjih tristotinjak godina već se usmena predaja počinje zapisivati dok se ne počnu uobličavati Knjige Saveza, u vrijeme kad Feničani šire trgovinu Sredozemljem.
Naravno da sada već prilično vjerski zreo židovski Božji narod počinje očekivati susret sa svojim Bogom kao zaključak i smisao Božje objave od Abrahama na dalje. Razvija se nada u dolazak Mesije. Najjednostavnije i najčešće tumačenje toga budućega dolaska Boga među svoje vjernike, a prije nego što neki pojedinci pomru (jer tada slijedi siguran dolazak pred Boga) oblikuje se u političkim željama i čežnji za Kraljem koji svime upravlja i sve održava na najkvalitetnijoj mogućoj razini.
Bog izabire kralja Davida kako bi narod dalje učio i sazrijevao u tim svojim očekivanjima te uvidio bolje svoje stvarno stanje jer i dobar izabrani kralj David ipak pada u nevolje i samo je običan smrtnik.
Nakon svih zarobljeništava za Božji narod slijedi nova okupacija jer dolaze Rimljani, a narod je u prijašnjim ropstvima već naučio sačuvati svoju vjeru i u nevoljama. No, neka nova Božja objava ne pristiže, narod uči od mnogih proroka pa zna da nikada nije čovjek dovoljno dobar. No, uslijed neprekidnih nevolja, zna se da je dobro sve ono za čime u tim nevoljama čeznu, a to je sloboda i miran život u kojemu se mogu posvetiti izgradnji u najširem smislu.
Nakon prvih naznaka vjere u jednoga Boga dolazi i nada u skori spas od svih nevolja, to jest od grešnosti i nesavršenstva ljudskoga.
I tada, Bog se otkriva i u ljubavi. Božja riječ postade tijelom od djevice Marije po Duhu Svetom, u svome narodu. Prorok Ivan Krstitelj na Jordanu upire prstom u Isusa iz Nazareta i govori svojim učenicima kako je Isus Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta, a Isus se kao Božji Sin već očituje Nikodemu kada mu tumači da Bog tako ljubi svijet da mu predaje svoga jedinorođenoga Sina. Pisci toga vremena zapisuju da su se već po rođenju Isusa Krista svi kraljevi svijeta poklonili Isusu kao Kralju koji će na križu dobiti oznaku i presudu kao Isus Nazarećanin, Kralj Židovski. Da, Mesiju osudiše Njegovi vjernici, razapeše Ga da bismo spoznali da još uvijek ne znamo niti što je za nas dobro, niti tko je od nas dobar jer, nakon svega mučenja i smrti, Isus poslije tri dana uskrsava živ živcat, objavljuje se svojim učenicima, apostolima i evanđelistima, uzlazi k Bogu Ocu te šalje Duha Božjega Svetoga na svoju novoosnovanu Crkvu u Novom savezu i na sve druge ljude kako bismo spoznali one riječi Ivana Krstitelja na Jordanu: evo Onoga koji uzima grijehe svijeta. Samo, dakle, tko uzvjeruje Isusu i tko Mu je poslušan i poučljiv, može po Njemu činiti dobro. 
Bog je rekao da vjerujemo u Njega i da se ljubimo kao što je On ljubio nas i da će svi upoznati na taj način Boga, Isusa koji je predao vlast apostolima za svaku svoju riječ i svaku nadolazeću objavu, toliko su ljudi sazreli u vjeri. Bog je povjerio svojima da Ga objavljuju svijetu, pohvalio je njihovu vjeru i nadu pojašnjavajući kako oni već poznaju put kojim se dolazi do Njega jer su bili s Njim kada je sišao k ljudima i hodao pokraj svojih učenika čineći dobro te im se očitovao kao Put, Istina i Život.
Ova impresija se oslanja na Bibliju po kanonu Rimokatoličke Crkve. ‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  11:01:08