Prozračna večernja tišina vlada,
još je malo svjetla, noć je tek pala.
Prilazi mi ona moja djevojka mlada,
govori o prošlosti kao da je znala
da će doći ovaj dan mojega iskustva
i da ću joj reći neka pjeva sama
jer smo zato obje pobjegle od društva
da bi našle sebe dok nas krije tama.
Rekla mi je da će pjevati o sreći,
ali njene ruke drhte, ona tuguje,
a i njene stope moraju još prijeći
sve te planine i dolje, to mi duguje,
pa nek tada zapjeva mi poput slavuja,
oni izgledaju sretni, a za druge ne znam.
U mome životu mnoštvo glasa buja,
izgledam i sretna, i tužna kao plam.
Koliko je samo imala za reći,
sve je riječi našla, stihove je komponirala,
znajući da nadahnuće može peći
i da može brzo proći ta spirala.
Strah ju bilo da će nadahnuće stati,
naglo kao što je i nahrupilo.
Da će imati blokade, nije mogla znati,
toliko je stvaranje u njeno srce lupilo.
Evo je kraj mene, ja joj moram priznati
da neće biti zadovoljna nikada.
Moram svome sjećanju anđele sve prizvati
koji nose meni dar, a taj dar je nada.
srijeda, 17. svibnja 2017. 22:13:07
No comments:
Post a Comment
just do it