Kada nam se mladalaštvo počelo raspadati
iz onih raznobojnih razgovora, smiješaka i nota,
tada već odavno bijah žena, majka, prijateljica,
ne sluteći kako u svom srcu želim napadati
ovaj svijet od leda u kojem se odraslima iz života
čine vrlo lošim ove riječi kao što je pojam 'smijateljica',
naročito kad se takva slična duša igra violinom
usred polja gdje je pseto prati značajnim stilom
i dok joj se bljeskav šaren vjenčić oko kose plete.
Da, već bijah tada ozbiljnica, okrunjena nekom slitinom,
pa u mraku kasnijih svih dana risala sam tilom,
sve je bilo tako živih boja kao da sam ono malo dijete.
U sivilu zime pronašla sam tragove na žutom listu
koji kao da je pobjegao nekim čudom samo radi nas,
da nas opet bar na časak kao ljubavnike spoji
pa sam dala oduška na nekom platnu svome kistu
i čula sam tada da me netremice prati onaj isti pas.
Rasprsnu se s moje slike mladost krasna, sivilo oboji.
petak, 26. svibnja 2017. 20:17:23
No comments:
Post a Comment
just do it