Svijeće

Prolaznost mi umom caruje,
zametenost kao kad se uskovitla pijesak
pa ne vidim da li mi to magla ruje
ili opet zapala sam sva u tijesak

i baš nešto pišu da se moram odmoriti,
od nerada valjda ili od sve buke,
da bih sutra opet mogla oboriti
prepreke do svoje luke

gdje već pomalo su zauzeli veza
oni što su prije mene stigli,
svi ti moji ljubitelji breza
što su jedra strasno poput bure digli

kad se moralo putovati.
Kao da ja ne znam da me čekat neće
jer me strah se gatanjem otrovati,
jer ja ne znam kome služe svijeće

kad je svjetlo Duha uvijek tu.
Naravno, za preostale drage,
sve je, sve za njinu olaku,
čak i pjesme k'o utjehe blage,

čak i dani, grobovi i cvijeće
da bi vidjelo se doći.
Moliti Te stvarno nitko, nitko neće,
samo jedan uzdah od po neke noći.

I taj uzdah rijetki, svijeća to je
koja vodi stope naokolo,
puste stope koje samo kroke broje,
a pod njima samo zrnje golo,

rijetko gdje se nađe pitke njive,
groblja se ne sade u nizini plodnoj.
Tek ponekad padnu neki kao lude gljive
pa se poklonimo takvoj svijeći zgodnoj

jer krvari izobiljem umjesto svih nas,
rađa križevima raznobojnim.
O, kad bismo svi mi vjerovali u taj čas
barem to da svijećama se mnogobrojnim

sakrivamo Istini i svjetlu pravom,
kako bi nam cvalo sve iz naših vapaja!
Sve bi bilo drugo s našom javom,
strpljivošću sve se obilno napaja.

Svakoj svijeći potrebna je neka zamjena,
svaki kamen se prevrne, svako cvijeće vene.
Sve to uzalud je kada pamet je zatamnjena
jer ne gorim ja nego Duh to gori mjesto mene.
‎utorak, ‎2. ‎svibnja ‎2017.  21:54:05