Nikad meni nije bilo mašte,
nisam znala ono malo iskoristiti
da se probijem u vode tašte
gdje bih možda mogla slistiti
slavne ekonomske kraljice i kraljeve
nekom lakom prijevarom il' slično;
moje srce gledalo je druge daljeve,
nikada maštovitosti vično.
Uvijek me oduševljavalo
kako ljudi ljude rišu,
posebno me očaravalo
kako svi o svima pišu.
Kritika me društva ni malo ne boli
jer to nisam ja, to su neki drugi
koji obijesni su kao nacvrcani voli
dok ja samo pjevam prevelikoj tugi;
oni imaju previše, a nisu zaslužili
i ne znaju ni imati, ni biti,
njih smo mi, drugačiji zadužili
da u paklu morali bi suze liti
jer tu nema nikakva suosjećanja,
samo nas, ovakve, čuvaju za glavnu temu
podsmijeha i krivih obećanja,
oni nikad nemaju dilemu.
Nikad nisam poželjela da prolaze isto
dok svi oni gledaju ubojstva, svađe,
kako bi prevarili kakvo srce čisto
i koje bi bilo zgodno vrijeme krađe.
Voljela sam Prousta i Lautreca
jer su oni dobro znali
što sve krije duša meka,
a što oni što su krali
i sve mislila sam da sam i ja nešto jače.
Sad me nešto više s drukčijima veže,
drago mi je što sam sva ovakvo nejače
jer sad znam da je bogatima puno teže.
Oni su izgubili već u početku sve,
prodali su sebe, dušu, djecu u svom sjemenu
i sada im nema sreće nikakve:
izgubljeni ljudi u tom izgubljenom vremenu.
utorak, 30. svibnja 2017. 16:34:37
No comments:
Post a Comment
just do it