Hlap čežnje

Rani su sati, ali još je uvijek noć,
daleko je jutro još od mene.
Ti me budiš da položim svaku nemoć
u naručje dubine Tvoje tamne zjene

koja svom prodornošću dušu lako poražava.
Možda nemam velikih ambicija, ni težnji
sred tišine što me snenu unižava
kako spoznala bih izvor, svrhu svojih čežnji.

Nije da ja čeznuti ne želim i ne mogu
već mi čežnja mora biti svrsishodna,
manje privlačna da ne tražim ju za drogu
jer mi takva ne bi bila niti malo plodna.

Da bih ploda mogla izdati, iskusiti,
čežnja mora biti sve to šira,
sveprisutna, opća, a daje se i okusiti;
mora biti prožeta mi riječju i dubinom mira.

Da bi moglo uspjeti uživanje u plodu
što ga uvijek ima, obilna il' bezazlena,
čežnju potrebno je postaviti i u težnje, i u prirodu
jer čeznutljivost je samo zrno soli, samo pjena

dok su težnje uvijek nadnaravne, preobimne
kao stihovi i glazba, kao neka slikarija,
one vizija su tog Života što mu pjevam himne;
težnje traju vječno, a čežnja je samo arija.

Sada težim najboljemu što mi srce zna
i da spustim u to srce čežnje samo kap,
da se ljepše pogled u dubini ove zjene tka,
da doživim i naučim što mi daje od nemoći hlap

da bih mogla dostojno prihvatiti
sve to što se krije u tim tamnim zjenama,
da bih mogla tu dubinu otkriti i zahvatiti
bez čeznutljivosti koja igra se sa sjenama.

Nemoć ova pred Tobom je moja težnja,
moja želja usavršiti si uniženje
kojemu je strana svaka ljudska čežnja
dok iz Tvoje zjene stiže samo mir, oduševljenje.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  05:17:18