Proplanak ivančica

Visoke ivančice pod zvijezdama se sjaje,
takvo jednostavno cvijeće, tako svježe;
čvrste stapke streme mada noć još traje,
malo tamna kao da i zvijezde od njih bježe,

a one se okrenule gdje je skrita mjesečina,
sve onako nevino i drsko bijele,
otvorile širom latice, besramnih li čina,
pa su sve nijanse tople na njih sjele.

Odražava se na daleko zlatna boja njina
iz tog brijega gdje su ponosno nikle
pa nit krijesnice ne prate gdje je mjesečina
koju gore gledati su svikle

već se pogibaju s vrtoglavicom lakom
na taj buket svijetli, ogroman i blješteći
kao da je sunce iz mrkline palo tlakom;
čak i svrake, vrane pristigle bi kriješteći

kako bi iz bliza sigurnije provjerile
bijele zrake na tom bijelom proplanku
i kako bi si znatiželjno oko omjerile
u svom iznenadnom kratkom uranku.

A bijele zrake latice su oko žutih krugova,
prozračne i guste prostiru se pravim uglom
kraju svih vidika, sasvim iznad mirnih lugova
pa se svaka mračna namjera sad čini ruglom

pred njihovom ljepotom, iskrenošću.
Mnoštvo visokih ivančica tu vodi pravo
svakog putnika tom svojom nevinošću
kao da je svaka malo sunce; ivančice, bravo!
‎nedjelja, ‎28. ‎svibnja ‎2017.  02:02:59