Uskoro vas više neću znati,
neću znati vaše ruke, misli,
niti ću vas prepoznati
jer su moji uzdasi se stisli
svi u jedan uzdah kratki,
posljednji u nizu uzdaha
od kojih su neki bili slatki
i nevrijedni zlatnog praha
što me sada svu prekriva
poput pozdrava za pokojnike
iako sam, mislim, jošte živa
i još spadam među pokornike.
Uskoro će biti, velim
iako još vrapci šute,
a ja sad već srce dijelim
kao raskrsnice, pute.
Sada pripravlja se ovo tijelo,
ova duša, svemu svikla,
odjenuti ruho bijelo
kao da je tek ponikla
iz svih razuzdanih povjetaraca
što peludi sve raznose i snube
kao da bi rado ćutili od žmaraca
i kao da rado poput ljudi ljube.
Neka jedan vjetar laki
pruhuji kraj mene,
nek mi prođe vrabac svaki,
nek odnese uspomene
ravno na moj kosi krov
sa kojega spada mjesec grubi
i nek ptice čuju zov
ova vjetra što još uvijek ljubi.
01.05.2017. 02:34
No comments:
Post a Comment
just do it