Plastične barikade

Neznanje nervira. Od neznanja dolazi strah, praznovjerje, nepromišljenost, brzopletost. Neznanje je pojava koja nastaje zbog preobilja nepotrebnih informacija pa uslijed toga nužno dolazi do površnosti.
Neznalice su uglavnom bogati ljudi jer su im dostupne informacije u većem obimu nego siromasima. Siromah ne jede redovno, malaksao je, ubija ga briga za puko preživljavanje, ali taj zna sve ono, odnosno barem sve ono što svaki čovjek mora znati dok bogataš, zasipan kolačima i informacijama, zaboravlja osnove preživljavanja, zaboravlja da se mora znati brinuti za sebe jer se brine za nepotrebno, za okuse kolača, za povećanje profita i tako redom jer na neki način je došao do zaključka da to znači - preživljavanje. Da li je neki kolač prekriven čokoladom u dovoljnoj mjeri? Jer ako nije, propast će čokoladna industrija čijih se dionica dokopao i školovao svoju djecu pa mora biti lojalan čokoladnoj industriji. Djeca ga pitaju o politici, a on djecu uči da je čokoladna industrija božanstvo kojemu se moraju pokloniti i u tom slučaju će sve s njima i dalje biti u redu.
Siromah koji se dočepa čokolade, ne može je ni okusiti jer nije - kruh. Kruh kojega je njegovo tijelo željno više nego života i bogatstva. Kruh, koji se proizvodi s dodatcima čokolade i kojega mu poslužuju bogataši, nema gotovo nikakve sastojke, niti je u onom omjeru u kojem se može probavljati jer ljudi još uvijek imaju takve probavne aparate u organizmu kakvi su bili oduvijek, milenijumima. Zato čokoladna industrija nastoji proizvesti originalni kruh, ali on je deset puta skuplji, proizvodnja genetski modificirane hrane je proces kojega bogataši jedino plaćaju jer to je puno lakše nego otići na polje, sijati, čekati prirodu da učini svoje i obrađivati zemlju dok ne dođe vrijeme žetve i proizvodnje kruha. Siromah ima vremena za sve to, ali nema mjesta više na zemlji niti malo, niti za jedan vrt na koji ima pravo jer se na području toga vrta rodio. Više od toga siromahu nije potrebno i više od toga siromah ne želi i ne traži.
Bogati toga nisu svjesni, ne znaju što čine. Genetski modificirani čokoladni kolači su hrana za plastična crijeva, a ne za ljudski organizam.
Mnogi siromasi žive od Kruha koji je s neba sišao, ali i oni griješe kada žele sakupiti toga kruha za poslije, za sutra. Tada se pokušavaju osigurati kako bi im djeca mogla jesti i živjeti i zbog svoje djece se okupljaju u solidarnosti. Ruka ruku mije. No, to više nije Kruh koji je s neba sišao nego ljudski, grešan kruh.
Ima bogataša koji odluče postiti, ali post u biti nije izvediv na dulje vrijeme. Jedino prisilan post, kada nemaš niti zalogaja danima, mjesecima, godinama, od čovjeka čini istinskog siromaha koji nema snage niti hodati, a naročito nema snage jurišati na barikade.

U svemu tome su bitne razlike između radnika na polju i radnika u čokoladnoj industriji. 

Budući da siromah s polja odlazi trbuhom za kruhom jer su bezazleni bogataši okupirali njegov vrt, radnik s polja postaje siromah na ulici, njegova polja su kante za smeće, razni otpadi i slično. Tako proizvodnja čokolade otima od proizvodnje kruha, tako bogataš živi na račun siromaha i siromah to zna, ali ovaj bogati to ne razumije, bogataš misli da se od siromaha otima raznim nametima i porezima, bogataš nema blagog pojma tko je zaista siromah s polja, a tko je siromah s prihodima od kojih se skidaju desetine.

Budući da bogataši ne znaju za granice i žele tuđe sve više i više, siromaha s polja se namnožilo za razliku od siromaha s prihodima koji su, uzgred, pokupili razne teorije urota od bogataša pa nekako svi govore da je zemlja prenapučena. Naravno da je prenapučena kad genetski modificirana hrana zahtijeva ogromne resurse. Siromahu s polja dovoljan je njegov vrt i za njega uvijek ima mjesta na zemlji. Osim toga bogati ratuju u svojoj pohlepi, ratuju ironično kako bi spriječili opću glad pa se pobrinu na taj način za sebe i osiguraju si dovoljno mjesta na zemlji jer siromahe zadesi prerana pogibija.
No, znamo iz prakse da se tako ne može regulirati i racionalizirati proizvodnja i potrošnja čokolade pa je bogataša sve manje, a siromaha s prihodima mora im biti sve više. Zbog toga postoje olakšice za izbjegle, a za domaće kantopoljoprivrednike nikada neće biti istinskoga kruha. Utješno je za njih da svi ostali umiru također prerano od dijabetesa, ulcusa, alkoholizma, kravljeg ludila i slično jer još nisu spoznali da nemaju plastične probavne organe.
Neznanje nervira. ‎srijeda, ‎3. ‎svibnja ‎2017.  09:02:29