Molitva iz nepovrata

Tražim pomoć za  sve dane zla,

za sve zablude i krive procjene, i neuspjehe;

molim da me mimoiđe sudba ta

da ispaštam za sve greškice i grijehe.

Molim Boga da mi ne gomila iskušenja,

samo jedan razlog imam, samo jednu kušnju;

drugih opravdanja nemam za sva otuđenja,

samo jedan motiv za molitvu zdušnu.

Ako treba, odlazim u nepovrate

samo zato što sam predana u velikoj nadi

jer ja znam da anđeli me prate,

jer na mome srcu Bog si novo zdanje gradi.

Ako moje srce za malo poklekne,

pitat će me anđeli za moje porijeklo

i što da tada moja duša rekne

za sve ono što se teško steklo?

Ako moje srce pak izdrži ove pute,

ja ću znati da sam opravdala povjerenje,

ja ću čuti sve te molitve što sada šute,

anđeli će slaviti moje odijeljenje.

Usamljena duša u tom klancu daleko od svega

ne čuje ni svoju jeku od sve prašine i buke,

predano se baca na te stijene vlastitoga bijega,

za uvijek se prostire pred lisice i vuke

u toj zemlji bezimenoj gdje ne vlada nitko,

među neprirodnim silama bez snage.

Zar to stanje, tako neplodno i plitko,

nije tlo i klima za vjetrove blage?

Pouzdano znam u svome otuđenju

da sam hram za Boga, Njegova stečevina

koju šalje tome teškom okruženju

da bi ruka Mu dotakla i duša nevina

ove krajeve napuštene i ostavljene.

Što je teža nevolja za mene, ja to više znam

da su moje ruke dobro opravljene

i da nosim ljubavi još više da ju dam

baš onako kako Bog je moj odredio

kojemu sam strasno bliže željela pristupiti.

Ni sa kime nije me poredio

već je poslao me nove zasluge prikupiti.

Ljubav moga srca tako je pragmatična,

ona ima svoja nadahnuća i svoje ispunjenje.

Ja sam grešna duša toj divljini vična,

Bog me treba baš za njeno slavno iskupljenje.

Moje ruke sad su pune raznih dara,

ali nema ovdje stola gdje bih blagovala manu,

samo klanac i i ja usred toga prašnjavog oltara

na koji prinosim samu sebe kao hranu.

30.10.2016. 06:04

Svrha moje smrti

Kada prijeđem na tu stranu najveće tajnovitosti,

možda me se netko sjeti da sam ovdje bila,

da sam samo živjela u skrovitosti

i da sam se pred životom svim ljudima krila.

Mnogi znanac moju dušu nije upoznao,

a i ja sam jedva je naslutila.

Svaki prolaznik mi na moj put je stao,

a po neka ljubav me oćutila.

Ispred smrti svi smo nijemi,

pred njom čovjek ne zna kriti lice,

ne zna lijeka onoj tremi

koja ga obuzme nemilice

kada shvati da je na tom svijetu gol i bos,

da je nespreman za život u punini,

da je prolazan i da je možda nepozvani gost

koji nije svjestan da se može pronaći u tmini.

Kada izgubim se tamo gdje sam pokušala doći

vrlo rano, vrlo brzo, žureći za svojom svrhom,

znat će netko zašto morala sam proći

po toj zemlji što je omeđena krhom,

po tom svijetu koji svaku istinu prekriva

kao da mu ovisi o tome nešto važno;

znat će netko da sam na trenutak bila živa,

znat će da mi postojanje nije bilo lažno

makar moje vrijednosti uopće ne postoje,

one sve su samo umišljaj za pokoljenja

koja uporno sve ljude u povijesti broje

kao da će sastaviti čvrsta postrojenja.

Tek u tome času kada netko nestane sa svijeta,

čovjek sav je svjestan svoje nemoći pred smrću,

tek je tada iskren i utučen poput jadnog cvijeta

što su ga izgazili u trci kojom život zgrću.

Kada smrti ne bi bilo u mom postojanju,

nestao bi smisao života što ga sanjam;

ne bih nikada potražila si niti svrhu ponajmanju,

ne bih nikada dokučila si tajnu da se klanjam

svemu što me sačinjava, što se ne može opipati,

što me prožima do najdaljega kuta,

sve bi moje počelo se uzaludno prosipati;

ne bih znala da je smrt početak moga puta,

ne bih znala svoje životne vrijednosti,

a ovako vrlo rano spoznala sam svoju bit:

moja nedirnuta duša je početak trajne čednosti,

moja svrha je da pratim tu nevidljivu nit.

28.10.2016. 01:45

Tajanstvena nijansa žeđi

Jednu pjesmu sanjati u priči

što ju željom čeznem i dodirujem sluhom,

zadobiti slavni stih koji meni sliči

kako predivno je, kao čuti gluhom,

kao vidjeti sve ljepše još od snova.

Možda gledam ušima i čujem vidom,

možda baš mi treba priča ova

da povede moju dušu onim bridom

iz kojega se odvaja orlovo krilo

i na kojeg dolijeće sva sreća bitka

jer kad mi se sve u jedno slilo,

nastala je ova priča kao pjesma pitka

da me svu sabere, da me svu otrijezni.

Moraš prvo propasti u ponor

kako našli bi te oni glasi nježni

od kojih se stvara tajanstveni sonor

kao prizma što se skuplja u dubini.

Kroz nju prelama se svaki titraj,

svaki nađe sebe u tišini

koja je početak, a ne svemu kraj.

Istim takvim vezama se stiže preko ruba

i po njima duša pjevajući putuje.

Zato mora stišati se svaka priča gruba

da se ta nijansa žeđi dobro čuje.

Tako orli kreću na svoj prvi let,

tako stižem ja na nebeske ravni

gdje bih morala za ovu priču mrijet

kako dostigla bih san svoj davni.

25.10.2016. 20:54

Nebeski lijek

Ovaj hram u kojem živim

svijet je neprekidna čašćenja,

neprekidne Milosti kojoj se divim

jer je tako požrtvovna, strastvena

da mi otkriva sav smisao i svrhu

kojoj služi moja koža i moj um,

zbog koje mi duh na samom vrhu

prima svaki blagoslov, čuje svaki šum

koji potrebni su kao svaki lijek.

Od te hrane se ne gladuje,

od nje sastavljen je ljudski vijek,

njoj se svaki život raduje.

I u svojim grijesima Te želim slaviti,

to je povjerenje naš jedini most,

ta nas čvrsta spona može postaviti

u taj hram, Božanski i prost.

Kriste, Bože, Sveti Oče moj,

Ti mi dolaziš u velikoj snazi

koja otklanja mi grijeh i nespokoj,

koja drži me na ovoj stazi,

daruje mi Majku nebesku i Roditeljicu

da ja budem ono više još od anđela,

da Ti baštinikom postanem u svome licu,

da bih postala ja duša zrela.

Sam je čovjek sebi dovoljan za piće

ako vjeruje i kada ljubi, kad se nada

da mu Ti pripravljaš cijelo biće

kad ga vodiš do svog nebeskoga grada;

slava Tvoja mu je poputbina

i bez ičega on pravednikom postaje

Tvojeg Tijela, Tvoje Krvi, Tvoga vina,

samo to mu jedino nedostaje.

18.10.2016. 05:50

Kad prepoznaš sebe

Svaki put je kratak ako baciš oružje,

ako samog sebe pronađeš u Onome

tko na ovoj zemlji poznaje ti okružje,

tko se isto tako dobro snalazi u obome,

i u svijetu, i u tvojim traženjima.

Ako ti je Prijatelj i ako ti se svidi,

postat će ti oslonac u tvojim snaženjima

i dopustit će tvom srcu da Ga vidi.

Jedna ljudska duša nikad nije sama,

ali često njeno društvo nije iste vrste,

često se u život njoj uplete tama,

a nekad je drugi u svoj vatri krste.

Ako pronađe se duša sva u sreći

kojoj ne zna lica, niti imena,

tada nema prijateljstva nego ponor veći,

od svih ponora to najveća je sjena.

Kad prepoznaš sebe, naći ćeš i moć

i svu onu slavu i bogatstvo, i zdravlje

koji svijetle kad je najtamnija noć

jer ti anđeli priređuju najveće slavlje.

Tada tvoja volja bit će savršena,

tvoje želje bit će plemenite, čiste;

staza kojom hodiš neće biti završena

jer ćeš ugledati one sablje iste

koje si odbacio na početku puta,

i znat ćeš čemu služe tvoje ruke;

više nećeš biti duša koja naokolo luta,

tvoje sidro pristajat će u nebeske luke.

17.10.2016.  22:30

Bedem preobrazbe

Onog dana kada si se proslavio,

neki su Te ljudi prepoznali

u toj zemlji, na tom oceanu.

Poslije jednom i mene si postavio

među ljude što su Ti pred Oltar stali

kada dijelili su Tvoju hranu.

Nisam tada blagovala Tvoje Tijelo,

još i danas pamtim ono isto,

da ću spoznati Te sutra

kada Ti odjeneš me u bijelo,

kada ponudiš mi vino čisto,

kad prozoveš me iznutra

da se u sebi ja preobrazim;

tada svijetlo će mi biti lice.

Oči gledati bi sve to prije

jer još grijehu svijeta podilazim,

tražim krila golubice

dok mi srce jače bije.

Preko kralježnice prolaze mi srsi

makar isto molim kao i svi drugi;

grozničavo tješim se da nisam grešna.

Među onim ljudima samo jedan zaista se trsi

da Ti služi, da si mukom skrati život dugi,

samo njemu molitva je uspješna.

Svi smo slični njemu, sve nas čeka spas,

ali samo jedan onaj vrijedi

kao izabrana duša snagom savršenstva.

Njega Ti postavi kao zreo klas

da povede narod, da Ti duše sve uredi

za te dane rajskoga blaženstva.

Grešnica Te oprala svojim suzama i uvojcima,

i ona Te prepoznala usred svega puka,

jedina Ti pomasti ponudila.

Među mnogim hramskim ocima

samo jedna pronađe Te nježna ruka

koja Tvoju ljubav jače je pobudila.

Ne mogu Te svojim grijesima zaiskati

veća blaga nego što ih sada imam.

Tvoje oproštenje sad bi me dotaklo

jer ja grijehe svoje moram stiskati,

jer u izobilju samo dar od Tebe primam.

Kad bi Tvoje milosrdno srce samo se pomaklo,

i moje bi srce zatreperilo;

nutarnjost bi moja u bedem se pretvorila

koja sada u praznini pustoj zdvaja.

Da Te moje srce ne bi iznevjerilo,

sve bih oceane grijeha ja oborila

dok ne prođe moja duša sve do Tvoga raja.

15.10.2016. 23:15

Novo srce

“Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! 

Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa 

(Knjiga proroka Ezekiela, glava 36, redak 26)”. 

Rodio si me u raljama izobilja hrane

gdje se je za novčić duša prodavala,

gdje se ginulo da zora ne osvane,

gdje slobodna je misao još spavala.

Moje grudi stvorene su u tom puku

koji sve to brani i ne pušta lako,

koji ne skida si grabeži sa svojih ruku

i ne predaje se Tebi samo tako.

Pravi vođa postao je onaj ratnik

koji iznevjerio je svetinje,

njemu klanjao se i pjesnik, i patnik;

moje mlade vjeđe prekrilo je strašno inje.

U tom košmaru sam Tebe  zazvao,

moja Istino, Slobodo moja,

a Ti si me svojim nazvao,

primila me nježna ljubav Tvoja.

Zašto mi se srce okamenilo,

o, Bože, Bože, Spasitelju moj,

zašto je zanijemilo

onih dana kada vodio sam boj?

Ruke su me dušmana pograbile,

nada mnom sotona slavio je pir;

spletke zločinačke mene su dovabile

da u ratovima ja donosim samo mir.

Tražili su moju dušu, moje ruke naoružane

kao da se može tako pobijediti zlo;

izazivali su moje snage prokušane,

ponosno mi srce otvrdnulo, okamenilo.

Ranjene mi kosti ne mogu zacijeliti,

nemoćno mi tijelo visi na sramotu;

krv mi pokušavali obijeliti,

a ja odolijevao sam u tom ubilačkom potu

da ni jednu dušu ja ne ranim,

da već jednom ja poginem časno,

da si svetinje obranim

kojima se uvijek klanjam strasno.

Mir je stigao do mene, pobjedu sam izvojevao,

dobio sam Tvoje vjence ja od lovora

jer sam Tebi zahvaljivao i molitve ispjevao;

sad su usne mi okorjele od gruba govora,

kamenje izvuci gordosti i ponosa.

Blaga su vremena stigla

i na mojim vjeđama je rosa,

oko mene narod igra.

Uzalud sotona još i sad me muči,

ja se klonim na daleko njegova plesa.

Ti mi, Bože, sada pravi mir poluči,

postavi u moje grudi srce još od mesa.

15.10.2016. 07:27

Ljestve za Nebo

Vječni su dani koje čuva sjećanje,

sjećanje na prvo naše vrijeme

za koje sam znala da ću ga upamtiti.

Kako ne bih pamtila u životu svoje prvo tepanje

kada sijala sam sjeme,

kada iskrila se ova veza koja će usplamtiti,

onaj nespoznatljivi trenutak prvih proživljenih dodira

moga tijela i nebeskih anđela,

moja prva molitva i glas;

moji prvi pogledi na Kraljicu mira

koja dala mi tajanstvena odijela,

koja nudila mi tebe kao spas.

Svaki put sam bila uvjerena da mi to je posljednji

i da ne može postojati od toga ništa veće,

izobilje sreće koja ne zna stati,

po kojoj sam prepoznala i svoj život bijedni

i tu nadnaravnu ljubav koja šutjet više neće,

koja tebe uvijek mi u živo sjećanje vrati.

Kad bih ostajala sama kao izbjeglica od nemoći

i od nesposobnosti da više shvatim,

iskala sam Boga da me sobom veže,

da i mene još podari tajanstvenom moći,

da si muke svojih grijeha skratim,

da bih lakše napipala ta spoznanja koja bježe.

Tražila sam ljestve što u Nebo vode,

moje tijelo skidalo se s moje biti,

u meni se rađalo duhovno biće.

Potajno sam živjela bez tvoje slobode,

ali tada grijeh me znao zarobiti

pa sam vraćala se tebi po to spasonosno piće,

sve dok samo Nebo nije spustilo mi nova uslišanja.

Znam da sve još mogu izgubiti

jer sam samo krhko ja stvorenje,

ali nikad ne mogu ja ispasti iz Božjeg pouzdanja.

Bog me zato stvori da uzmognem Njega ljubiti,

rodi me uz tvoju pomoć na to slavno izgorenje.

Uvijek sam ti vjerovala i u svemu bila tvoja,

Bog mi dade tu slobodu odlučivanja

i zbog te slobode moja duša sva se trza;

život visi mi na tome kakva odluka je moja

jer ja uvijek imam sve to veći izbor od svih zbivanja,

ali iz iskustva znam da s Neba stiže pomoć brza.

13.10.2016.  05:17

Zlatne suze

Za moj život suvišno je zlato,

suvišna je obilna trpeza;

dovoljno je pod nogama blato,

sjena koju pruža jedna tanka breza.

Tako nalazi se besplatna pića,

ali preskupa i dragocjena

poput ruku svakog ljudskog bića

ili vida što ga čuva ljudska zjena.

Tko je meni život duše dao,

sretne oči, snagu moga tijela,

tko je tajne moje pronikao,

tko me puti na duhovna djela?

Sve što vrijedi, to je besplatno,

tome svemu zemlja služi,

tome prigiba se sunce zlatno,

zbog toga i vjetar nebom kruži.

Zašto čovjek ne bi pio iz ta vrča,

zašto ne bi hranio se gustim mlijekom,

zašto skrivao bi tajnu svoga srca,

zašto tukao bi se sa svojom jekom

kad ga grabež ljudska unižava,

kad mu dostojanstvo zloba mori

i kad životna mu snaga spava?

Zašto čovjek duhom progovori

ako ne za svoju vječnu domovinu

gdje se pije čiste vode, slatka vina,

gdje sloboda vlada svakom činu

i gdje ljubav najveća je, gozba fina.

Zar sam život svoj od majke iskala

ili Bog me čuva od početka svijesti

kad još govoriti nisam znala,

ali čekala sam kad ćemo se sresti;

zar da ne vjerujem svojoj duši, samoj sebi

kad me ljudi pute daleko do smrti

gdje me čeka izobilje svakoj potrebi,

gdje sve moje suze Bog mi želi otrti?

11.10.2016. 10:11

Blago siromasima duhom

Nježne niti kišne zavjese preda mnom

donose mi nikakvo raspoloženje

makar kiša uvijek dobro dođe u moj dom,

ona meni znači pravo osvježenje.

Žrtvovati svoje moždane zbog tuđih želja,

zbog toga što istina baš svima smeta,

zbog toga što sebi ne poznajem prijatelja,

znači ne vidjeti kraja svoga leta.

Biti živ, a umirati kao netko tko je uvijek bio lijen,

najgore je moguće životno stanje.

Odmaram se kao da sam progutala ogroman plijen,

od mene se sakrila sva mudrost i znanje.

Zahvaljujem Ti, Bože moj, za taj komad zdravlja

kada mogu si priuštiti uživanje u miru;

i ova je kiša samo jedan dio najvećega slavlja,

i ova je tupost moja znak da nervi umiru

jer me Ti pripremaš za dane miline.

Hvala, Gospo, što me svu opere,

što me ti dovede na svoje Pećine,

tamo gdje i moja duša Nebo dere.

Krajnji čas je da se svi obrate,

to sam uvidjela, to sam svima rekla,

a sada mi daješ kiše da me domu vrate,

da uživam za sve ono što si meni stekla.

Hvala Bogu što sam ovo doživjela,

hvala Bogu što sam otkrila sve tajne,

ja, ovakva ista koja nije ništa znati smjela,

otkrila sam veo svijeta i bisere sjajne

jer je Bog se smilovao malenima,

a ne onoj moći ljudskoj koja misli da je sveta,

što još uvijek zbunjena je perlama šarenima

još od tada kad sam otišla ja s ovoga svijeta.

10.10.2016. 16:19

Da svi budemo jedno

Možda sam ostvarila sve svoje snove

još za ove gluhe noći kada jutra nema,

možda više nit ne želim sanjati nove

kada tek se noć na svoje pute sprema.

Možda samo neka radost postojanja

mene sad obuzima da mi slatka bude java

jer sam dovršila neka svoja nastojanja

dok još uvijek oko mene čitav narod spava.

More nema svojih obala, mjesec nema sjene,

a ja nemam svojih rezultata i svoju poeziju

već uživam puno mira koji vlada oko mene,

mira koji oduvijek je postojao tu.

Tamo gdje se Nebo zemljom dodiruje

nalaze se vjetrovi stari i novi;

kad se neki blagi povjetarac raspiruje,

tad i oganj plamti, ostvaruju se snovi.

Zahvaćanje povjetarca dobra je terapija,

iz toga još može nastati i dugotrajna sreća;

iz toga još može nastati simpatija

ili duša sebe nađe gdje je tajna veća.

Stvaranje je stara ljudska navika,

čovjek ispoljava dušu u svom nalaženju;

rezultati ponekad su samo blijeda slika

svega što je duša postigla u traženju.

Molila sam Boga, tražila Ga iz nevolja spas,

moje molitve su bile ulaganje truda;

dala sam od sebe svaki dah i svaki glas

poput mora koje seže na obale spruda.

Možeš sebe spasiti na bilo koji način,

možeš Boga naći daleko od zacrtane staze

kada pretvaraš si snove bar u neki čin,

kada tvoja djela dušu ti nalaze.

More nema svojih obala, mjesec nema sjene,

stvorena su djela Božje uslišanje;

rezultat je stvaranja ljudsko ispunjenje,

istinsko je stvaranje blaženo stanje.

10.10.2016. 01:21

Vječno krštenje

Otkada sam na toj rijeci, sve se mijenja,

nigdje nema mira, ništa stalno nije.

Svake rodne godine sve dolazi do zrenja,

svakog novog dana nešto bar proklije.

Gledam život, slušam vjetar, živim samo za to,

moje misli i osjetila bez toga ne mogu

jer je ovo nebo s oblacima neprocjenjivo zlato,

jer se tako nalazim u svome Bogu.

Miris jutarnjega vjetra, zvuci prirode, tišina,

sve to budi organizam, nadu i životnu moć.

Sve te sile mi dokazuju da postoji visina

koja veća je od onih zala koje nosi noć.

Bog me rodio da rađam i stvaram, dao mi je ljude,

stočare i zemljoradnike, pustinjake, lovce

da se svi povežemo i da nam dobro bude,

da svi načinimo život, a ne toljage i kolce,

oružja, ubojstva, jednom započeti rat.

Bog je neiscrpan makar mi se uništavamo,

makar svaki čovjek postao je jadan svat.

Bog nam daje novi život dok mi spavamo,

On je meni udahnuo još od ove prirode,

još me hrani, još me Kristom poji,

Sinom svojim čiji Križ mi daje vode,

one iste u koju je postavio ljude da ih goji.

Svakog jutra kad se nađem na toj rijeci,

slavim iz početka život svoj i Stvoritelja,

hvalim ljude, ljubav koja sve nas liječi,

umivam se istom vodom svoga Spasitelja

jer mi daje Majku svoju, Bogorodicu

da se mogne i u meni jutrima poroditi.

Svakog dana molim i Bezgrešnu Djevicu

bez koje se život ljudi ne bi dao ploditi.

Sve prolazi, sve se mijenja, ništa stalno nije,

samo voda rijeke, samo vječni na njoj ljudi.

Svake noći ova rijeka se od mene krije,

svakog jutra mene Bog na život budi.

09.10.2016. 09:28

Ljubav na žrtveniku

Ne mogu ti uvijek dodirnuti dlanove,

pa i kada imam tvoju pažnju;

čak i kad mi nudiš nebeske stanove,

ti me tražiš nemoćnu, a snažnu,

onakvu kakva mogu osjetiti tvoje čežnje,

ali istu onu koja sve raskoši daje

samo zato da bi također ostvarila težnje,

samo onu što u Bogu traje.

Želiš mene željeti još više

da bi veća bila slatka žrtva rastanka,

želiš predati mi misli svoje najtiše

pred kojima blijedi svaka struna tanka.

Želiš ljubiti me iz čista mira,

ali sanjaš nepoznate predjele,

želiš da me tvoja želja dira

jer bi moje ruke tebe taći htjele

i vodiš me dalje

u tom plesu opasnom i slatkom

jer te tvoje srce šalje

izdati se jednom trenu kratkom.

Predat ćemo Bogu svaki plod,

pod Njegove žrtvenike,

da od nas načini rod

i da daruje nam nove prilike

iskazati Mu tu silinu

čežnje zajedničke, ljubavi žar

i zadobit ćemo svu milinu

koju će tad izliti u svoj ljubavni par.

Samo zato da mi budu snažna djela

ja ti duhom svojim odgovaram

i da nesposobnost moga tijela

bar dotakne Duha kojim stvaram;

samo za tu ljubav Boga ja ću poginuti,

ljubiti te beznadno, a potpuno

jer ti ova moja duša neće minuti,

jer je moje srce istim tvojim Bogom puno.

07.10.2016. 22:43

Moj je život putovanje u slobodu

Moj je život kao zatvor s rešetkama,

kao nužno zlo kroz koje moram proći;

kroz njega mi dopire i svjetlo i tama

i kroz njega mi je na slobodu doći.

Moj je čitav život samo pregled jednog obraćenja,

ja mu nisam više ništa obavezna dati;

on se uvijek sastoji od samo jednog čina svetoga krštenja

radi kojega sam došla čovjekom se zvati.

Postala sam zato da da dostignem preko tijela

ono isto za što me je Bog odredio,

da me svu obujmi i zakrili odora mi bijela,

da bi mene svojim krstom kao neživu odledio.

Ništa drugo nije bitno za to moje postojanje,

sve što mi se događa samo put je prema gore,

prema tamo gdje me čeka ono stvarno stanje

za koje su predoređene mi kosti da izgore.

Sve je ovdje samo radi moga neophodna  spasa,

sve što živim i što činim samo krst je časni

da bih rodila se duhom i bez porođajna plača, i bez glasa;

taj mi čas rođenja nikada ne žuri i ne kasni.

Procesijska svijeća izgorjela noćas mjesto mene,

čuvala me Djeva Majka dok sam u nesvijesti spavala.

Niti jedna duša nije ovdje koja nema to rođenje,

svaka duša zato jest da bi vječnosti spoznavala.

Svak se drugim krstom rađa, ali svatko živi da se rodi

kao što je svaka krošnja postala od korijenja

što se je napojilo u zemlji, proklijalo je u vodi,

što se probilo na površinu čak i preko stijenja;

jedna klica je određena da bi drvo se razgranalo

što u nebo raste i što tamo ptice nebesnice hrani

koje gnijezda svijaju da bi sve stvorenje sanjalo

onaj vječni duh na beskonačnoj nevidljivoj grani.

Pa neka sam i nesvjesna, neka me i smrću zovu,

taj mi odlazak sa svijeta neminovno pruža onaj život pravi

koji mi započinje u tijelu, na zemljaljskom krovu

već i onog časa kad se duša svome Bogu javi.

Evo me, moj Isuse koji rodi me od mesa i od krvi

i od svjetovnoga daha što ga skidaš Ti sa svojim Križem;

već Te dugo slijedim dok se  moje tijelo mrvi

i svom dušom k Tebi u svoj stvarni život stižem.

05.10.2016. 09:30

Ledeni suton

O, Lurde, mali grade,

sretni spoju prirode i Božanstva,

utočište za stare i mlade,

centru najvećega prostranstva,

ovo je dan za oproštenje,

ovo je noć za naše veze

i vrijeme je za poštenje

u kojemu sva vremena leže.

O, Lurde, pjesmo srca moga,

upamti me sada i za uvijek

poradi našega Krista, Boga

koji od tebe načini lijek.

Mediteransko blago,

blago šire od kontinenta

i svetište svima drago,

izvore duboka sentimenta,

upiši me bezimenu na svoje tle

da kroz tebe udahnem od tvoga mira,

približi mi Gospu jer ne mogu bez nje,

jer me glazba njena u srce dira.

Ave, ave, Marija, ostani u mojoj duši,

nemoj me od sebe pustiti;

ave, ave Marija, tvoja pjesma me guši

i moram je, moram izustiti.

Ostavi mi dah u ovim prsima

i hvala ti, najljepša hvala,

još jednom te ćutim pod prstima

za sve što ćeš dati i sve što si dala.

I dok milujem ovu ledenu stijenu

i dok žedna s izvora bistra pijem,

sunce zapada i baca na trgove sjenu

što ih pohoditi više ne smijem.

Lourdes, 30.09.2016. 02:03