Propast uzalunih nadanja
Vječni plamen došao mi glave,
pitam se da l’ treba beznadežan biti
kada rastu prezelene trave,
kad se hoće nebo preko mora sliti
i kad prostire se sunce nad oblacima.
A kad bilo je da toga nije,
kad se vjetar svojim kracima
previše u gore slije?
Vječni plamen krenuo mi smaći
svaki tračak beznadežnosti,
svaki treptaj kojeg neću više naći,
uzaludnu pjesmu prevelike nježnosti
prema duši ova gubitnika
zbog svih sjajnih težnji.
Dosta bilo mi je upitnika,
pada ju svi s mene prognanički svežnji,
ja se spuštam na rodnu si grudu.
Ja dolazim u svoj velikoj jačini,
ista takva koja je zaludu
gledala što neprijatelj čini
pa se tresla sva od nemoći i jada.
Sada znam u što moram ulagati
jer je jaka ona jedina mi nada
kojom će se svi životi skladati.
Sad će komad mojih nadanja
doći sav do svoje mjere.
U tome i jest poanta rađanja,
nema pobjede bez velike vjere.
28.01.2015. 10:27
No comments:
Post a Comment
just do it