Čovjek protiv čovjeka

 

„Jer mnoge je Isus ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotaknuli (Mk 3,10).”

Zašto naši dogovori ne uspijevaju polučiti rezultate u našim djelima?

Zašto se ne možemo dogovoriti kako će nam svima biti dobro na ovome svijetu?

Zašto se uporno nastojimo dogovarati i zašto donosimo rezolucije i konvencije koje kršimo?

Mi kažemo da je netko iz disfunkcionalne obitelji kada počini neko nedjelo. Kažemo da je već kao mlad čovjek imao loše uvjete za dobar razvoj, razvoj za dobro i konstruktivno.

Vidimo li da, pokraj dobrih i uspješnih poduhvata, čitav ovaj svijet potječe iz disfunkcionalne obitelji?

To je obitelj prvih ljudi, Adamova i Evina obitelj.

Zašto krivimo često Stvoritelja našega za zla koja činimo i koja nam se događaju?

Zašto krivimo Boga kad ništa ne znamo? I znamo da ništa ne znamo.

Zar ne kažemo da je glupost uporno ponavljanje istih, ali neuspjelih pokušaja? I znamo povijest ljudske gluposti.

Nemoćni smo, a često i nesvjesni duhovnoga svijeta u kojemu donosimo odluke i provodimo u djela svoje namisli.

Liječimo samo posljedice, a pravi uzroci ostaju neriješeni, uzroci bolesti, uzroci zla i neprilika, uzroci grijeha i zločina. Patimo zbog posljedica, a kada netko spomene uzroke i upozorava na posljedice koje će biti katastrofalne, tada se smijemo.

Zašto već u uzroku neslaganja ne tražimo odgovore nego kada je prekasno, kad već patimo?

Nemoćni smo, obuzeti Zločincem ovoga svijeta koji nam svima muti vodu, navodi nas na grijeh i zle čine koji poremete nas i našu okolinu i čine ovaj svijet disfunkcionalnim.

Zato imamo Boga u svijetu, Boga koji je sišao k nama i koji nas nikada neće napustiti, mada nam je teško pojasniti i ukazati na širu sliku uzroka i posljedica. Mi ne želimo biti krivci, grešnici i bolesnici, a kada se zlo dogodi, upiremo prstom u druge, iste kao što smo mi. Čak i ogovaramo druge da ih optužimo za naše mane i propuste, i kada se ne događa zlo, ono zlo koje vidimo jer da vidimo kako je ogovaranje veliki zločin, nikada ne bismo radili vražje poslove, poslove tužitelja u parnici čitavoga čovječanstva protiv čitavoga čovječanstva. Čovjeka protiv čovjeka.

Bog je poslao svoj Zakon na zemlju, među ljude, poslao je proroke i dao poslanje ljudima koje je posvetio i učinio svećenicima da se svi koje svećenici posvećuju spašavaju po tome posvećenju u Božjem izabranom narodu.

Bog je poslao Isusa da se svi po njemu spasimo. Zato je Sin Božji, Krist, dospio na križ, a iz probodenoga Isusova boka potekla je krv spasenja i voda krštenja, rodila se Crkva. Proroci tumače što nam je činiti, a svećenici služe u današnjoj Crkvi sakramente po kojima dolazimo k sebi, po kojima se spašavamo. Majka Marija nas vodi do Sina. Sve se to događa u Duhu Svetome što su ga poslali Otac i Sin na ljude i među ljude i kojemu Tužitelj ne može nauditi u duhovnoj parnici, to je Duh Branitelj svih koji u Gospodina Isusa vjeruju.

Potrebno je pristupati sakramentima Crkve, živjeti sakramentalnim životom da se Isus i Otac nastane u nama, da imamo život dobar, život plodan, život u izobilju, kraljevski život. Da spoznamo Boga koji je od mrtvih uskrsnuo, koji nam je spasenje i koji poznaje nas i naše nevolje. 23.01.2025. 07:11

„Tko čini grijeh, od đavla je
jer đavao griješi od početka.
Zato se pojavi Sin Božji:
da razori djela đavolska.
Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha
jer njegovo sjeme ostaje u njemu;
ne može griješiti jer je rođen od Boga (1 Iv 3,8-9).”