Mnogo patnje se događa u svijetu gdje je patnja veoma teška posljedica ljudskih grijeha. To ne tumači smisao naše patnje, ali nam dokazuje svakodnevno da Zlo zaista postoji i da Sotona, kao lažni i pali anđeo svjetla, čini sve kako bi nas pridobio za sebe i oteo iz Božjega naručja. To je stanje Isus za nas sve zajedno već pobijedio, solidarizirao se s nama dok ne dođemo k njemu gdje ćemo se s njime blaženo gledati, to jest u svjetlu Isusa Krista sve će nam biti jasnije i preglednije, čak i dinamika nebeskoga života.
O patnji nije zabranjeno razmišljati i nije grijeh promotriti patnju, posebice Muku Isusovu. Lako je nama pripovijedati, mi zapravo imamo mnoge odgovore o smislu patnje, o smislu svijeta na kojemu postoji zlo, o ljudskom i o božanskom pogledu na tu temu.
Ali ono što sve nas muči ne može se riješiti samo razmišljanjem i samo promatranjem, u molitvi, u blagovanju Tijela i Krvi Isusove.
Patnju treba iskusiti.
I dok nas iskustvo patnje podučava i probija naša ograničenja sve do sazrijevanja u onu dob koja je dobra za raj, mi se neprekidno, mada imamo svoje odgovore, pitamo dok patimo: zašto? Pitamo se jer je taj 'zašto' jauk boli, krik Sina Božjega, ostavljenoga na križu.
Čovjek doživljava probijanje vlastitih ograničenja, a to su naše djetinje osobine i naše greške na kojima smo učili i koje se više ne koriste, poput stare, mrtve kože na tijelu koju je potrebno dobro iščetkati i oprati, odnosno odbaciti, baciti na otpad. To su tjelesni i duhovni lomovi koji proizvode uspinjanje, izgradnju nove stube na koju ćemo zakoračiti i po kojoj ćemo se uspeti dalje. To je odrastanje i sazrijevanje, i to je ono što neopisivo može boljeti jer dio sebe trgamo, i ne možemo u tome trenutku suvislo razmišljati, jedino možda jadikovati ili u šutnji trpjeti. Ne pomaže puno što smo malo svjesni ili znamo smisao, sve dok nismo u Gospodinu koji nas zove s križa da ga slijedimo, da uzmemo njegovo breme jer je lako i predamo mu svoju bol.
Na otrgnuto mjesto na nama dolazi nadogradnja, novi dio čovjeka, obnovljene osobine kao mlada koža, obraćenje i veća zrelost, ali i humanost. Čovječnost bez patnje ne može se roditi u nama.
Isus nije išao na križ zbog toga što smo i mi na križevima, ne samo zbog toga. Mi smo na križevima radi obraćenja, radi posvećenja, a Isus je taj tko nam je Učitelj u svjetlosti blaženoga života i pravednosti.
Duhovno također moramo biti požrtvovni u slušanju, učenju i molitvi kako bismo postali cjeloviti, patnja tada lakše nalazi put do Boga.
Mi se pridružujemo Isusovoj patnji koja otkupljuje naše mane i grijehe i čini nas zdravima, čistima i dostojnima. To, naravno, ne može ići bez našega sudjelovanja. I mi moramo učestvovati svojim tijelom, dušom i duhom u spašavanju i posvećivanju vjernika Kristovih.
Isus je uzeo i naše boli, one koje su porijeklom od Zloga i naših grijeha, i pretvorio je te boli u dobar materijal za spasenje svih ljudi.
Ti su grijesi nevjera, neposluh i nepoučljivost, lijenost, oholost i blud, pohlepa, zavist i ljubomora, nepoštivanje Zakona i njegovih odredbi koje nas uče kako možemo voljeti i živjeti u ljubavi gdje žrtve, kao posljedice dragovoljnoga predanja čovjeka Bogu i vršenju volje Božje, također bole, ali su svete i posvećene u Kristu do kraja. O tome nam svjedoče životopisi svetaca.
Čovjek nakon mnogih nevolja postaje kao prokušano zlato, patnja koju preživi daje mu neizmjernu sigurnost i snagu vjere u jednoga Boga. 13.01.2025. 09:34
„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka (Jak 1, 2-4).”
No comments:
Post a Comment
just do it