Slava Križa

Zar o bolesti da reknem

il' o siromaštvu

i svoj bijedi ova svijeta?

Da se žalim? Il' da steknem

talente u stvaralaštvu?

Ili da se latim posljednjega leta?

Radi sebe ljudi hoće

dati drugom čovjeku da ima,

da ih slavi ili hvali,

da se riješe užasne samoće,

da je savjest lakih snova svima,

da se srce njima nikad ne zapali.

Zar o Kristu da spomenem

koji u tebi sveudilj živi

te Ga poznaješ ti uvijek i po svuda?

Ili da si opravu odjenem

koju prepoznat će dani sivi,

nit' ne sluteć' kakva velika sam luda?

Prevariti ljude moglo bi se lako,

brazde grijeha niknule bi tada

poput lijepa maka ili ljulja

pa bih stigla brže u taj pak'o

gdje se duša uvijek nada biti mlada

i zbog svog užitka molila bih ulja.

Kad sam sebe se odrekla,

postala sam ista kao oni

što ih viđam često protiv volje.

Nisam čula niti jednog retka

kojime bi zborila im duša koja zvoni

himbom od koje se može još i bolje.

A ja vidim Boga tvoga svuda

u toj bijedi Križa, raspetoga;

ne može se ništa da Mu padne kruna

jer je uskrsnućem pobijedio luda.

Svakog dana toči meni Duha svoga,

svakog časa ja treperim kao struna

jer On visi gore visoko, visoko,

ne vidiš Mu kraja, niti stanja.

Ne silazi iz visina, a sve mi je bliže.

Pomaže mi, blagoslivlja me široko, široko

pa me vodi na pašnjake znanja

da pogledam tlo što sve je niže.

11.02.2020. 15:48