Dolina dalekih spona

Mlado me jutro budi vrlo rano,

daleke me spone toplo dodiruju.

Jesam li to sanjala ja onu djevu

ili breze koje šušte razlistano,

ili trešnje koje, raspupane, smiruju?

Ili to su ptice nebeske u pjevu?

Bliži mi se drage uspomene sjet,

ali nije kao nekada, u hodu,

nije kao ono što se događalo prije.

Zlatno moje doba prilika je biti svet

da bih zadobila tu obećanu slobodu

koja se na kraju sveg života pije.

Više moje stope nisu na toj istoj cesti

kojom često putuje se unakrsno,

koja vodi svaku dušu prema Bogu;

nema one nade da ćemo se ovdje sresti.

Ako dostignem to zlatno polje vrsno,

naći ću se s brezama u istom logu.

Kada jednog jutra stigneš u dolinu,

još će čekati te moga duha isti plam

da se s tvojom molitvom dodirne

tamo gdje Duh Sveti skida svaku obrazinu

i gdje gradili smo u širinu bijeli hram

da bi razdvojene duše počivale mirne.

Anđeo će Gospodnji nam lako prići

i nad nama velika raširit će krila,

svijetla poput rastvorenih rajskih dveri.

Molitve i stihovi će sa nebesa sići

da odjenu nama sjajne odore od tila,

da pokažu uskrsnuće u božanskoj vjeri.

Ovo svjetlo što nam kazuje sve tajne,

ista ljubav o kakvoj stvorenje sanja,

svijetlit će nad vodama, na kopnu

poput žarka sunca ili repatice sjajne,

kao sva ljepota vječnih uzdisanja

da nam svu raskine propadljivu opnu.

Tako srest ćemo se pod krošnjom života,

podno Križa Kristova, drva sviju svetih.

Razdvojena naša srca iz doline breza

sastat će se usred božanskih divota

ondje gdje im ništa više već ne prijeti.

Vidjet će se jasno daleka nam stara veza.

20.02.2020. 14:54