Duša na svom putu

Voljela bih skladati note

kakve nikad nitko ne bi znao

sve dok Duh u srcu ne zazvoni.

Neće biti da se vjeđe pote

zato što je netko tijelom pao

već kad uzdiže se duša da se skloni

sa zemaljska tla gdje padovi su laki,

česti i prečesti kao kišni romor kapi.

Duša prosuzit će od miline,

mada su joj njeno srce i ramena jaki,

mada svaka suza često prebrzo joj hlapi.
Dići će se od te duhovne mirine.

Kad bih umjela ti to pokazati

što je miomiris iznad svega drugoga,

što je ljudska milostinja stvarna!

Što je stvarno ono ulje za duha pomazati

koje daruje se čelu, dlanovima radi Boga!

Što je Duha radost stalna

u tišini i u miru koji se osjeća,

koji umom tu se može i pronaći,

tamo gdje su bića duhovna!

To je ono čega uvijek molitelj se sjeća.

A nije to ni stih što može se omaći,

to već nije niti snaga bunovna.

To je Bog naš, to je staza, put do raja

što ga nestrpljivo čekam svakog trena.

Duša mi je na tom nevidljivom putu;

svaka misao i riječ me nose energijom zmaja,

i dok moli, i kad pjeva duša snena

jer ta staza i ta duša Bog je Trojedini u svom skutu.

15.02.2020. 20:49