Monday, February 3, 2020

Dragulji od vjetra



Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,
Djevica me osmijehom dočeka,
toplinom i ljepotom, sjajem.
Kako bijaše mi tada nizak let,
gotovo da odnijela me rijeka,
nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata
od kojeg sam načinjena davno;
nisam više nosila ni snagu,
niti vjeru, niti prstenje od zlata.
Propadanje bijaše mi jednostavno
kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.
I dan, danas pustinja mi dom,
vezala me bodljikavim zrncima
pijeska koji jamči dobar vijek
i sigurnost pravog puta ili slom
koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,
divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,
da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.
U tišini kao da sam čula zvona,
oko mene nastala je ekumena cijela
sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne
s lađama od svjetlosnih niti,
zapečati sunce na njihova jedra
koja svetom riječi visoko podigne
sve do neba, kao sliku moje biti
koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,
mada pustinjske mi lađe rijetko plove
jer su bremenite sakrivenim svjetlom
koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.
Tijelo Kristovo me neprekidno zove,
pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske
da mi slika duše bude bolja,
da je nalik Sinu Božjem, Kristu.
Možda tako nađem odaje nebeske.
To je moja želja i slobodna volja
jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.
03.02.2020. 01:34



No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts