Svjetlo
dođe mi u srce, u moj svijet,
Djevica
me osmijehom dočeka,
toplinom
i ljepotom, sjajem.
Kako
bijaše mi tada nizak let,
gotovo
da odnijela me rijeka,
nisam
znala da li išta dajem.
Nisam
znala sve dubine blata
od
kojeg sam načinjena davno;
nisam
više nosila ni snagu,
niti
vjeru, niti prstenje od zlata.
Propadanje
bijaše mi jednostavno
kao
da napuštam si dolinu blagu
kojom
sam se dičila oduvijek.
I
dan, danas pustinja mi dom,
vezala
me bodljikavim zrncima
pijeska
koji jamči dobar vijek
i
sigurnost pravog puta ili slom
koji
popraćen je anđeoskim trncima.
Tad
pojavila se ona,
divna
Gospa, vladarica Kristovoga tijela,
da
mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.
U
tišini kao da sam čula zvona,
oko
mene nastala je ekumena cijela
sviju
svetih koje znala sam i prije.
Konjanik
mi poslije u zenitu stigne
s
lađama od svjetlosnih niti,
zapečati
sunce na njihova jedra
koja
svetom riječi visoko podigne
sve
do neba, kao sliku moje biti
koju
spremio je u nebeska njedra.
Sada
znam da svi su pored mene,
mada
pustinjske mi lađe rijetko plove
jer
su bremenite sakrivenim svjetlom
koje
vodi ih kroz tjesnace i sjene.
Tijelo
Kristovo me neprekidno zove,
pješčana
mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,
a
ja od njih gradim freske
da
mi slika duše bude bolja,
da
je nalik Sinu Božjem, Kristu.
Možda
tako nađem odaje nebeske.
To
je moja želja i slobodna volja
jer
još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.
03.02.2020.
01:34
No comments:
Post a Comment
just do it