Pepeo nad mojim gradom

Posipam se pepeljastom prašinom,

na ramena odijevam si kostrijet

da me Bog prepozna svojim sinom

kojemu je prorekao nikad mrijet'.

Slaboumna duša mi je, malovijeka,

ništa osim boli ovo srce ne proživi.

Nikad ne znam koja posljedica mene čeka

i zbog toga obzori su moji sivi.

Oko mene nalazi se mnoštvo zapreka;

kada krenem, zapinjem u svemu

jer me nosi pepeljasta rijeka

i zbog svega uvijek imam tremu.

Najgore je kad me rima vuče

pa od moje pjesme čine šalu.

Maltretiram ljude, a i oni mene muče,

čitav svijet mi nalikuje ledenu kristalu.

Da te nisam u dolini svijeta srela,

nikad ne bih zapjevala Bogu hvalospjeve,

nikada mi ljubav ne bi bila tako zrela.

Može li se više iskati od Svete Djeve?

Kad bih bila mudra, molila bih Boga,

pepeljenje bilo bi za blaženo mi stanje.

Kakva veća mudrost postoji od toga?

Kakvo više postoji od toga znanje?

Sad me počuj, ti, nebeska ljube,

Bog mi dade tebe, ludost i te rime.

Sve mi dade za te preduvjete grube!

Sve mi dade, a ti zato ne zaboravi me.

23.02.2020. 13:39