Najljepša pjesma

Kao da sam počela razmišljati
kao robinja od ovog svijeta,
a sve samo zato jer te u njem' nema.
Mogu te i zvati, mogu i zavrištati
kao neka zadnja cvilidreta,
mogu i zašutjeti poput laka drijema,

al' mi ništa to ne vrijedi
jer kad došao je pravi čas,
ja sam tebe zaiskala,
dobila te kao da mi slijedi
onaj pravi let za nas
i tad sam te nadanjima istkala,

čekala te strpljivo i dugo, dugo 
mada sve se znalo od početka.
Željeli smo da nam dobro bude,
uvijek imali smo jedno drugo,
nikada se nismo odrekli ni retka,
ničega u svemu što izvuče ljude.

Čekao si me i nastavljao redom
biti ono što privuče i odbija
neizvjesnost što se lomi sva u sebi,
a tada si otišao istim slijedom
kojim odlazi i čarolija:
sve je isto ostalo, čak i ja u tebi.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  22:39:09 

Djeca izgubljenog vremena

Nikad  meni nije bilo mašte,
nisam znala ono malo iskoristiti
da se probijem u vode tašte
gdje bih možda mogla slistiti

slavne ekonomske kraljice i kraljeve
nekom lakom prijevarom il' slično;
moje srce gledalo je druge daljeve,
nikada maštovitosti vično.

Uvijek me oduševljavalo
kako ljudi ljude rišu,
posebno me očaravalo
kako svi o svima pišu.

Kritika me društva ni malo ne boli
jer to nisam ja, to su neki drugi
koji obijesni su kao nacvrcani voli
dok ja samo pjevam prevelikoj tugi;

oni imaju previše, a nisu zaslužili
i ne znaju ni imati, ni biti,
njih smo mi, drugačiji zadužili
da u paklu morali bi suze liti

jer tu nema nikakva suosjećanja,
samo nas, ovakve, čuvaju za glavnu temu
podsmijeha i krivih obećanja,
oni nikad nemaju dilemu.

Nikad nisam poželjela da prolaze isto
dok svi oni gledaju ubojstva, svađe,
kako bi prevarili kakvo srce čisto
i koje bi bilo zgodno vrijeme krađe.

Voljela sam Prousta i Lautreca
jer su oni dobro znali
što sve krije duša meka,
a što oni što su krali

i sve mislila sam da sam i ja nešto jače.
Sad me nešto više s drukčijima veže,
drago mi je što sam sva ovakvo nejače
jer sad znam da je bogatima puno teže.

Oni su izgubili već u početku sve,
prodali su sebe, dušu, djecu u svom sjemenu
i sada im nema sreće nikakve:
izgubljeni ljudi u tom izgubljenom vremenu.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  16:34:37

Pitanje samoće

Henri de Toulouse Lautrec, Carmen

Izolacija mi bila srodna tema
čitav život, ne bi čovjek vjerovao,
nisam našla za me onu tajnu nit.
Svakom društvu ja sam ona glavna trema
kojoj nitko ne bi niti kovanicu dao;
nikad nisam dohvatila tu njihovu bit.

Rekoh da mi pjesma neće biti negativna
pa sad jošte tražim plodove samoće
mjesto da se mjerim s rogovima društvenosti.
Ovdje, u samoći, nisam tako relativna,
uvijek znam da vrijedim kao svježe voće,
nalazim se kao privilegija mjesto u napuštenosti.

Ljudi društva zaista su negativno usamljeni,
vrlo često to sam prvo primjećivala u sitnosti,
da ih takvih uvijek ima
dok svi moji usamljeni dani zaista su uramljeni
nekom jednostavnom srećom bitnosti
gdje se ja raspustim kao plima

i prekrivam svojom životnošću čitav dan.
Tada ja sam sama sebi slavna, 
sva sam savršena, čak i popularna.
Živjeti u društvu uvijek mi je bio ružan san,
to je kao da je zemlja dosadna i ravna,
kao da sam stigma društva čarna.

Ništa meni društvo nije ponudilo
da bi bilo zaslužno za sve moje izlaske
iz ove moje ljušture normale. 
Nikada me nije ni na što pobudilo
pa ja ništa nisam dala osim česte opaske
kako mnogima su, evo, krinke pale.

Ljudi sebe nemaju, niti znaju što bi dali,
uvijek traže svakog da se mijenja.
Nikada me nitko nije uspio razumijeti
sve dok nisam stigla gdje su oni sasvim mali
kojima su riječi poput stijenja,
oni jedini mi mogu pozitivu unijeti

u moje srce koje viri iza zavjese
jer kamo sreće kad bi neki barem znali otvoriti
ono što se krije za njihovim vratima.
Svak sa sobom uvijek ponešto donese,
ali ne zna iz sebe prozboriti.
Previše sam ozbiljna prema takvim zlatima.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  02:00:11

Jablanovi

Možda bih još uvijek stigla
sjećanjem dohvatiti sve one starce,
izgubljene plastu kao neka igla,
koji rađali su moje prve žmarce

već za onih dugih šetnji
za sve moje male stope
i za svaki onaj raspust ljetni
kad se mlada srca tope,

kad promatrali smo jablanove drvorede
pored sjajnih vila i kućica slatkih
što su se naslanjale na čvrste grede
već u dvorištima ograda kratkih

pod kojima znali bismo blagovati.
Kako bijah nezrela i mlada,
mogli su mi svaka čuda dati,
mada bilo je i čokolada,

sve za djevojačku igru i zabavu:
lutke krasne od papira
s raznobojnim haljinama balu
gdje i vjetar jablanima svira,

ali još i više ptičje razno.
Na balkonu bljeskale se šljokice,
važno da mi nije prazno,
koje sam presvlačila za lokice

da bi one s nama pile kavu,
naravno, sa šlagom,
da bi našle notu pravu
onom suncu dragom

koje me je uspavljivalo,
zajedno i s jablanovim granama,
dok je srce moje već počivalo
u sjeni što je rasla nad nama.

Kad bih se probudila
nosili su me na plećima,
a noć bi me pobudila
da se stisnem k većima.

Nestala je sjena jablanova,
najtoplijeg zaklona od kiše
koja se odbijala od krova,
a pod njima djetinjstvo mi diše.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  12:09:30

Starica i more

I sad kad se moje godine ne broje
jer su drugima još previše apstraktne,
vidim neke druge koji se ne boje
da bi mnogom došlo da ih smakne

jer kao da već nekako su uspjeli otupjeti,
anonimni, nemoćni i ravnodušni, strašno stari,
ali znaju kako treba u životu uspjeti;
za njih nitko više kao da ne mari.

Starost velika je glavna nagrada, 
starenje oduvijek bijaše umijeće,
i tad kad se lagano prikrada
ili kad izgleda da je u životu bilo sreće.

Bijah djevojka na oceanu ničega,
a sada sam naišla na mnoge morske psine
koje izjele su moju dušu nakon svega
što sam ispjevala za dubine i visine,

samo kostur ostao je od ulova moga.
Uzele su sve što bilo im za napredak
jer se same nisu znale domoći ni sloga,
progutale lakomo su i posljednji redak

pa su htjele i sve moje misli, moje ruke.
Sada ralje prema mojem brodu steru
da bi site bile pjeva bez i malo muke:
možda još prežive ako i mene prožderu.

Sada moram pristati u neku morsku luku
gdje su starice i starci, oni što ne plove.
I njima je nestalo baš sve, posjeduju samo muku.
Morske psine za sada me uzaludno love.

Ako moram jednom i ja ravnodušnom postati,
radije ću predat moru brod onako kako znam
jer ne želim kao lovina u nekom kutu ostati.
U meni još uvijek tinja onaj mali, slabi plam

kojega se zvijeri nisu mogle dokopati,
koji ne vidi se kao da je sidrom zapretan
za ovo more i tu obalu što tiho pati.
Svoga broda samo ja sam uvijek bila kapetan.
‎ponedjeljak, ‎29. ‎svibnja ‎2017.  06:12:26

Proplanak ivančica

Visoke ivančice pod zvijezdama se sjaje,
takvo jednostavno cvijeće, tako svježe;
čvrste stapke streme mada noć još traje,
malo tamna kao da i zvijezde od njih bježe,

a one se okrenule gdje je skrita mjesečina,
sve onako nevino i drsko bijele,
otvorile širom latice, besramnih li čina,
pa su sve nijanse tople na njih sjele.

Odražava se na daleko zlatna boja njina
iz tog brijega gdje su ponosno nikle
pa nit krijesnice ne prate gdje je mjesečina
koju gore gledati su svikle

već se pogibaju s vrtoglavicom lakom
na taj buket svijetli, ogroman i blješteći
kao da je sunce iz mrkline palo tlakom;
čak i svrake, vrane pristigle bi kriješteći

kako bi iz bliza sigurnije provjerile
bijele zrake na tom bijelom proplanku
i kako bi si znatiželjno oko omjerile
u svom iznenadnom kratkom uranku.

A bijele zrake latice su oko žutih krugova,
prozračne i guste prostiru se pravim uglom
kraju svih vidika, sasvim iznad mirnih lugova
pa se svaka mračna namjera sad čini ruglom

pred njihovom ljepotom, iskrenošću.
Mnoštvo visokih ivančica tu vodi pravo
svakog putnika tom svojom nevinošću
kao da je svaka malo sunce; ivančice, bravo!
‎nedjelja, ‎28. ‎svibnja ‎2017.  02:02:59

Crna ptica

Dočekat ću jutro sva u bijelom sjaju,
na toj postelji od nakupljene svile
pod reflektorima čije zrake traju
poput mjesečina žarkih koje ponekad zakrile

sve mračne vidike s neba i od groblja.
Na toj nadgrobnici gdje sam počinula
zastala je mala crna ptica iznad boblja
što ih nije s namjerom ka meni porinula,

a znam dobro da je glavna ptica pjevica
u tom okolišu gdje se teže preživljava
i da ranim svitanjima zove kao pobudnica
ostalima s kojima tu dugo obitava;

znam je, pticu omražena imena i žuta kljuna
što ga nosi kao svjetlo svoga crna pera:
ona prva vidi sjaj svanuća dok još vlada luna,
ona mi je znak i znamen, merla nera,

garava i crna kao kose moje razlivene, bujne
koje se na kamenu još više odražavaju.
Izgledamo možda obje sumorne i žalosne, i tujne,
ali vijesnice smo svima koji spavaju.
‎subota, ‎27. ‎svibnja ‎2017.  03:52:25

Tempera mladosti

Kada nam se mladalaštvo počelo raspadati
iz onih raznobojnih razgovora, smiješaka i nota,
tada već odavno bijah žena, majka, prijateljica,
ne sluteći kako u svom srcu želim napadati
ovaj svijet od leda u kojem se odraslima iz života
čine vrlo lošim ove riječi kao što je pojam 'smijateljica',

naročito kad se takva slična duša igra violinom
usred polja gdje je pseto prati značajnim stilom
i dok joj se bljeskav šaren vjenčić oko kose plete.
Da, već bijah tada ozbiljnica, okrunjena nekom slitinom,
pa u mraku kasnijih svih dana risala sam tilom,
sve je bilo tako živih boja kao da sam ono malo dijete.

U sivilu zime pronašla sam tragove na žutom listu
koji kao da je pobjegao nekim čudom samo radi nas,
da nas opet bar na časak kao ljubavnike spoji
pa sam dala oduška na nekom platnu svome kistu
i čula sam tada da me netremice prati onaj isti pas.
Rasprsnu se s moje slike mladost krasna, sivilo oboji.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  20:17:23

Tajni put

Da li mogla bih ja stići
u te krajeve nevidljive
prije nego što nastradam,
može li se nježno prići
prolazima svjetlosti te stidljive
ili sam osuđena da padam

kroz dubinske nemire kratka daha?
Nikad ne dočekam trijezna san
gdje se sve objavljuje prejasno
i gdje vidim sitna zrnca praha,
ali buđenjem ja sve zaboravljam
mada sjećam se da sve je to prekrasno,

po svim svojim sjetilima i u mraku
znam da se događa nešto značajno
u tim kratkim doživljajima
kada noćna lampa spusti zraku
gdje je moje mjesto sjajno
pa sve pršti vedrim oživljajima.

Da li znam ja uopće se tad ponašati,
je li dobro to što molim, žurim sve zapisati
kao da sam neki važan izvjestitelj?
Nikakva ja pravila ne naučih obnašati,
ali kao da sam jedina kad sve hoću narisati.
Smijem li ja biti taj navjestitelj

što se svemu iščuđava i svemu se divi
dok su mnogi drugi u tom hladne krvi?
Osobe i bića, duše mlade sve i stare,
sve to samo što iz kože ne zaživi
dok sve oko mene bljeskovima vrvi.
Drugačija je mašta, drugačije su pustare.

Velika se razlika duboko u duši gleda,
sve to kada postiš, kada moliš čiste misli,
ne može se ono jedno nečim drugim zvati.
Kad se duša širi, kad se tijelo preda,
kada zajedno se oko, srce ili uho stisli,
ne može se ništa drugo nego tajnu znati.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  19:24:21

Susret anđela

Svakog dana jutrom anđeli mi dolaze
pod ovu strehu i na ovaj krov.
Golublja im padajuća tijela prolaze
u obrušavanju na svaki zov,

ali anđeli tad vrapce zovu, sjenicu i kosa
kako uspjeli bi sunce podići još više,
dalje od vidika što ga zaklanja ta streha kosa.
I ti anđeli tek potom stižu ponajtiše.

Sad tek vidim da su bića ta oduvijek tu,
samo tada kad se budim ih primijećujem.
Oni čuvaju mi stihove da ne pođu mi po zlu,
strofe kroz koje se za njih ja osvješćujem.

Znaju sve, znaju kad se ova streha gradila,
sjećaju se ljudi koji visili su zidovima
pa su saznali i kada se pomladila
dok su bojali te zide sve po bridovima.

Sjećaju se slatki ti anđelčići
kad su pjevale se uspavanke,
kad su budili se noću razni Palčići
i kada su Zvončice ometale sanke.

Oni kao da baš ovdje pripadaju,
ne da glumili bi anđele-čuvare;
neće za mnom da ne nastradaju
strehe, vrapci, buba-mare.

Bića ta bi bila kao bića-molitelji
za svakoga tko pristigne amo;
oni sigurno su blagoslivljatelji
svim stanarima, prolazniku samo. 

Zamisli kad pokupe se na vrh zgrade,
svi čuvari naši i čuvari ova zdanja:
tko bi znao što li tada rade,
dolaze li k njima ona naša stanja

mirnoga usnivanja, buđenja nam rana
jer ti osobni čuvari uvijek znaju
kada su vremena naša, i za vrijeme dana,
dok zgradari samo poruke im daju.

I sad, evo, dok zalazi žarki planet,
prosijava zrak i cilja negdje dolje,
anđeli mi padaju na pamet:
kakve će li opet nježne biti volje?
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  18:23:04

Uzlasci Svjetla

Noćni vjetar, noćne ljetne kapi
donose u moju sobu razne kreposti
kao da se život okrunio čašću
samo zato jer i novo ljeto hlapi
svom toplinom koja prodire u kosti,
svom mekoćom, i prilazi Tvome Uzašašću,

zbog svježine i od zračne mirisnosti.
U svem tomu nalazim i Tvoju riječ
koja izlazi iz moga srca budna,
sve po sjećanju i asocijativnosti;
ovo ljeto dođe rano kao dojenačka mliječ,
ova noć ostade već zarana trudna

znakovitim mirom i još težom tihošću.
Neprimjetno tapkanje svih anđela na tlu
i to što čekam prvi odsjaj svjetla
ne znači da nisam obdarena milošću
samo zato što sam tako svježa još u snu
i ne znači još da nosim glase pijetla

već je više važno spomenuti molitvenu uru.
Ovih dana molim se zahvalnošću
jer za drugo nemam potrebe
i jer dugo već ne želim onu pjesmu šturu
koja me je znala naći žalnošću;
ovih svjetla ranih pronalazim Tebe.
‎četvrtak, ‎25. ‎svibnja ‎2017.  04:40:29

Sretna što te znam

Gledam tvoje nebo kao da je olovno
i sviđa mi se sivo-modra boja
i vedrina poslije dažda.
Ne prodaješ ono što je polovno
i to nije roba bilo koja,
daruje se sada i za vazda.

Dijelim s tobom taj lebdeći zrak
kao da ja imam jaka udjela
tamo negdje, već od prije.
Divan li je ovaj ljetni sumrak,
u to sve sam i od sebe unijela
dok mi hladan lahor brije

po sljepoočicama, umornim od nečega.
Nije da te želim uznemiriti
već opuštam sve mišiće
kojima je dosta šetnje, dosta svega
što bi moglo lako ih raspiriti
kao neka obaveza ili jako piće

ili, još i bolje, kao stara ljubav prva.
Ona dobra je za pokretanje
isto kao i za malo sna,
ona kao da je sva od meka drva
koje sad izgara kao sjećanje
što mi uvijek svježe snage da.

Gledam tvoje tornjeve od srča,
streme u vis kao neka pobjeda
i sretna sam što te znam
dok se duše lome sve od grča;
nikakva ne smeta tebi objeda,
nikakav ti nije ravan plam.
‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017.  20:34:12

Revolucija

Malo dijete gura se uvijek u prvi plan, a i okolina ga svjesno ili manje svjesno u tome potiče. Svi držimo da je mladome stvorenju potrebna sva potpora pa često ne vidimo kako to mlado stvorenje i te kako zna jako glasno plakati i uznemiravati okolinu dok se ne otkrije što mu je potrebno. Malo dijete to ne uči već se s time rađa, ali okolina ga u svome poticanju počinje polako navikavati na to da je ono u prvom planu, čak sve do onoga trenutka dok ne dođe neko drugo i još manje stvorenje ili do onoga trenutka kada to mlado stvorenje ne sazrije, odnosno dok ne ostari.
Čovječanstvo drži normalnim da su mladi ljudi radikalni, a također drži normalnim da mladima treba pomagati i - evo ti revolucionara. Nije u redu negativno kritizirati revoluciju samu po sebi jer ona je otpor koji je određeni niz godina bio nekako pasivan pa se razvio. Normalno je pružati otpor svakom nametanju. Normalno je također željeti graditi i nadograđivati ono što valja.
Problemi nastaju kad je nametanje preteško pa otpor postaje prejak.
Problemi nastaju kad se mladim stvorenjima ne priznaje sposobnost izgradnje već od najranije dobi, kad se mladim stvorenjima ne pruža mogućnost znatiželje i propitkivanje svega i svačega. Otpor će nastati samo kao odgovor na nametanje kao što je nametanje pravila umjesto ponude malo ljubavi i pažnje jer da imamo malo ljubavi i pažnje, odmah bismo primijetili već kod mladih stvorenja kako su zapravo čvrsto sazdani.
Bog nam je svoju ljubav diskretno ponudio. Nema razloga da se mi svi činimo pametnijima od Boga. Ako smo odrasli i zreli, jasno nam je sve to, ali kada glumimo neke važne osobe pred drugima, moramo se suočavati s revolucionarnostima.
Gospodin Isus nam nije dao prvo zakon nego tek kasnije, kad smo shvatili da smo željni ljubavi i pažnje; Bog nam je dao da to sami uvidimo i svojevoljno i dragovoljno potražimo u životu to što smo otkrili da nam je neophodno. Praotac naše vjere, Abraham, kreće u nepoznate predjele kada traži malo ljubavi i pažnje, ali njegov otpor svakom nametanju nije revolucionaran nego težnja njegova za ljubavlju i pažnjom dovodi do istinske revolucije, nadogradnje i napretka i razvoja.
Čovjek se kaje tek kada uvidi da je nesavršen. 
Ako je 'savršen' ili brzoplet, čovjek nikada neće shvatiti što mu je zaista potrebno te neće potražiti točno to već može samo hrliti grlom u jagode dok se ne opeče. Svatko tko se osvijestio o tome dobro zna da je pažnja prema mladima zapravo i veliko povjerenje i strpljenje koje pušta mlada stvorenja da se opeku, ali uvijek im na vrijeme preda lekciju o oprezu.

Krimen je uvijek ispred pravila, pravila nastaju kao odmazda i prevencija od kriminala. Tko se nije naučio opeći u životu, taj i nije zreo pa ne može tutorizirati nikome, a naročito ne mladim stvorenjima u punoj snazi.
Tko ocrnjuje svaku revoluciju, nije drugo niti zaslužio nego da ga svrgnu. ‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017. 04:47:11

Sretan kraj

Smiješno kako mislimo svi pobjeći
od svog načina života ili rada.
Dajemo od sebe što će proteći
kako bismo znali sutra mjesto sada.

I kada se skrasimo lovorikama,
tada prošlost nam zaživi jače,
istim stilom živimo i navikama,
isti pozivi nas vrebaju i kvače.

Ne možeš baš sve poduzeti
da bi stigao do svoga cilja
jer na cilju će te opet uzeti
isti način rada ili milja.

Samo onaj dobro zna
koji živi posljednje si dane
da je stigao do dna
i da sve mu češće sreća svane.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  15:27:35

Sjetva lišća

Osjećam se od pjesništva,
osjećam se kao list na vjetru
koji kao da bi van,
tamo gdje je zaklon dvorišta.
Lišće ima svoju sjetvu
kao što je ima cvjetak ran.

Kad po lišću hodam
kao da po mojoj duši gaze
ptice lake što im lišće prhti.
Kad se prignem, kad se šušnjem odam,
ptice smjerno mi prilaze,
duša moja zatreperi, drhti.

I bez lišća, i bez ptica
gdje bi moja hrabrost bila,
što bi tada duši bilo zgodno?
Možda ne bih bila kukavica,
možda duši šuštila bi svila
čiji šušanj ne dolazi plodno.

Možda ne bih niti znala 
za sve tajne parkova i šuma,
sve što pričaju i šalju dalje;
možda ne bi niti zvijezda stala,
možda ne bih stigla do tog druma
koji vodi uvijek nekamo na priobalje,

prema oceanima pod kišama i snjegovima.
Kada lišće zatreperi,
vjetar nosi mirise do mene
u kojima čitav svijet postoji,
i pod zemljom, i na lednim bregovima,
i tamo gdje moja stopa na tom lišću stoji.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  02:01:36

Ljeto 2017.

Djevojka pjeva, naravno i neizbježno
svakoj važnoj pjesmi ili slici.
Dodirni me, ljeto, dodirni me nježno
jer te ovih dana dočekujem u nevjerici.

Podigla sam bradu iznad lišća,
čelo zabacila nazad sve što više
kako bi od mene bila samo zvijezda čišća,
kako bi od mene bile samo travke tiše.

Znaš li što je sreća, istinska i duboka
i što mi znače godine u strašnim uzama?
Poslije svega, ona stiže kao zvijezda s istoka,
uspinje se s anđelima, vilama i muzama.

Topla je i svijetli kao nuklearka,
lahori je miluju, a rosa je pere;
ljulja se polako kao jezerska barka,
tiho puti, sva se sastoji od vjere.

Lipanj dolazi, lipe će i nama procvjetati,
svima koji Boga ljubav zovemo.
Sada će se život starački prošetati,
kao grozd na trsu sada slatko vremo.

Najbolje su žetve stare kao dobro vino
kad već ruke same lete, a stope ne jure.
Zemlja plodi, oceani griju krilo njezino,
izvori u visima prskavom svježinom cure.

Sad je čas da vrijeme stane,
da se opet nauživam sitna pijeska.
Morska pjena odnijela je moje dane,
a u zjenici se tvojoj sjajno sunce ljeska.
‎petak, ‎19. ‎svibnja ‎2017.  18:34:05

Spirala stvaranja

Prozračna večernja tišina vlada,
još je malo svjetla, noć je tek pala.
Prilazi mi ona moja djevojka mlada,
govori o prošlosti kao da je znala

da će doći ovaj dan mojega iskustva
i da ću joj reći neka pjeva sama
jer smo zato obje pobjegle od društva
da bi našle sebe dok nas krije tama.

Rekla mi je da će pjevati o sreći,
ali njene ruke drhte, ona tuguje,
a i njene stope moraju još prijeći
sve te planine i dolje, to mi duguje,

pa nek tada zapjeva mi poput slavuja,
oni izgledaju sretni, a za druge ne znam.
U mome životu mnoštvo glasa buja,
izgledam i sretna, i tužna kao plam.

Koliko je samo imala za reći,
sve je riječi našla, stihove je komponirala,
znajući da nadahnuće može peći
i da može brzo proći ta spirala.

Strah ju bilo da će nadahnuće stati,
naglo kao što je i nahrupilo.
Da će imati blokade, nije mogla znati,
toliko je stvaranje u njeno srce lupilo.

Evo je kraj mene, ja joj moram priznati
da neće biti zadovoljna nikada.
Moram svome sjećanju anđele sve prizvati
koji nose meni dar, a taj dar je nada.
‎srijeda, ‎17. ‎svibnja ‎2017.  22:13:07

Prijatelju na krvavoj rijeci

Prijatelju moj, ovom svijetu tako udaljen,
na ovoj rijeci krvi izgubljen,
ne vraćaj se amo kao neki plijen,
samo se vrati k sebi jer si obljubljen.

Kako je lijepa zima i smrznuti snijeg,
hladni bjelkasti oblaci od srebra
što su nalik osmijehu, izrasli k'o stijeg
kao što izraste Eva s Adamova rebra.

Prijatelju, uvijek jedini, zaboravljeno ljeto
što se ne da nit naslutiti od premnoge krvi,
tvoje nebo sad se pretvara u vino sveto,
tvoje čemprese sad strašna zima mrvi.

Ogoljele su davno ove grane bjelogorice
i ovaj šaš kraj rijeke kao da je s istoka,
a ti si mi još i dalje nego crne ptice
koje paraju tu krv kao koplje s boka.

U daljini munje pale visove i drveće
dok se crna krila spajaju u masu;
zajedno sad kao ugljen gore, kao svijeće,
a netko je ipak načinio ravnu trasu

koja nikamo ne vodi sred krvave rijeke
od koje se nebo zarumeni poput ruže.
Nestao je ovdje čovjek, samo kapi meke,
ne dopuštaju ni rukama da se dalje pruže.

Prijatelju, već odavno ne čujem o tebi,
sve sam više sama, sve su jače moje vene; 
vrati mi se, prijatelju, vrati se barem k sebi
već da odem i ja od te rijeke, hladne i crvene.
‎srijeda, ‎17. ‎svibnja ‎2017.  14:36:28

Prolaz

Znam da neće za mnom ptice,
ili mravi, ili vodozemci.
Njih se prolaz nikada ne tiče,
oni nisu kao mi, sve humani nijemci.

Ostat ću bez oslonca, bez pratnje
i to će mi biti najgore,
gore i od socijalizacijske patnje,
teže i od noćne more.

Taj bi prolaz bio samo moj,
samo moja savjest, samo moji uspjesi.
To je moje pitanje i boj,
moje suze, misli moje i osmjesi,

samo moja sjećanja i zazivi.
Ponijet ću sa sobom samo pozitivu
iako taj prolaz rese razni nazivi,
ali nitko nema tamo vezu živu.

Valjda zato za njega svi znamo
jer je za nas tajna i mistika,
ali mnogi od nas otišli su tamo
jer je vukla prolazna ih realistika,

a to je i meni najdraža tema:
odlazak iz prolaznosti jedina je konačnost,
ništa drugo za nas ovdje nema;
samo važna nam je podatnost,

važno je to kako plivaš, kako hodaš,
a ne samo da preživiš,
i da svaku počast Bogu podaš,
da opraštaš, ne da kriviš.

Ptice, razna zvjerad, mravi
imaju tu životnu radost,
a mi više, a još nismo pravi;
ne poznamo niti vječnu mladost,

ne znamo za rađanja i letove.
Bogovi bismo mi rado bili,
lakše zgazili bi cvjetove
koji su se za nas svili.

Ne, ja neću ni trenutka se ometati,
to ne rade ljiljani, ni zvijeri, velike i male.
Znam da će me ptice nadlijetati,
sjetiti me svemu što su mi pokazale.
‎utorak, ‎16. ‎svibnja ‎2017.  16:12:33

I pjesnici su ljudi

Glavobolja vlada kao mrlja na sred puta,
priječi vidu da se odašilje ravno;
samo u daljinu gleda oko kao da još luta,
kao da bi srce stalo negdje davno,

negdje još u prapočetke i u osvite
kad je bilo teško, iznad svega gadno.
Tada više snage bilo je za ispite
kad je savjest lako prepoznala što je jadno.

Tada stihovi su tekli, tako li se veli,
tada nije ni do stiha bilo duši stalo,
samo znala je da to je tješi, to je cijeli.
Sada samo gleda bi li štogod ispalo

iz ovih mirnih dana što su kao lijek
pridošli već malo kasno ili još prerano.
Ne zna duša čemu hrli njen životni tijek,
ne zna srce što bi moralo još biti predano

na ove cvijećem obasute ruke majčice prirode.
Pjesnik mora znati svaku vjeru svijeta,
mora ćutiti se kao da mu boli gode,
a smije se radovati samo kad mu smrt je sveta,

inače nit' pjesnik ne bi bio, niti biće
koje imalo bi neka posla, neku svoju svrhu
jer kad jednom uzme otrov taj za piće,
dat' se stihu, mora uvijek stajati na nekom vrhu,

pobacati dolje sve što bilo mu je važno.
Svako uvjerenje postaje mu objekt za osjetila,
a pred njime stoji samo dračje razno
i strmine, sastavljene sve od muza što su se osvetile

jer i njih se mora obljubiti samo, napustiti.
Ako pjesnik nije veći od svih svojih poslanja,
neslavno će umirati k'o da samo sebe štiti
dok mu Bog je darovao ta pjesnička zvanja

da pogine svakim stihom samo radi svega opća.
I pjesnici su ljudi koji često mrze, ljube,
a sve samo za što vjernije pogibanje do hropća,
radi stiha, ritma, melodije i boli grube.

Nije pjesnik samo onaj koji dobro gleda
već je bolji koji predaje se običnu stvorenju,
koji točno zna kad je vrijeme da se pjesma preda
jer tad gubi sebe, zasluge sve svoje ostvarenju.

Nije pjesnik samo onaj svaki koji ćuti
već je bolji koji umije to ljudima izraziti.
Talenat je samo mali dio što se ponekad uputi
gdje se može osvajati i jakim trudom zalaziti.

Pjesnik ne mora napisati ni stiha, niti retka,
može biti dobar ljubavnik ili neki ratar mali
koji daje više nego sebe radi velikoga svetka
kada nađe postojanje koje nikada još nisu ubrali.
‎utorak, ‎16. ‎svibnja ‎2017.  09:14:24

Pjesnikinja bez pokrića

Na mansardu šireg centra velegrada
ogromne se kapi kiše sliježu
dok romantična se mlada poetesa nada
da je kaplje s anđelima vežu

kada u toj mrkloj kasnoj noći skoknu,
kad se kapi tako nevidljivo zvučno nižu
pa sve gleda odraze na otvorenom oknu
kako staklom plešu, kako staklom kližu.

Tajni ljubavnik je iznenada nestao, 
ispario je kao sva vrućina jučerašnjeg dana;
ona ne sjeća se kad je bilo da je ljubiti je prestao,
već ne pamti bujne kose na svim rubovima dlana.

Vezala se, ali to je bila samo avantura,
nije znala da se tajno ljubiti je slatko;
malo mislila je da će doći ona slavna ura
kad će zajedno ih proslaviti svi i svatko

pa je izgorjela stihom, sva od iščekivanja,
ljubeći poeziju uz pratnju violina,
njegujući stari papir bez izbivanja
svake kasne noći kao da je bijela krinolina.

Ljubavniku tajnom nije bilo važno
ono što se krilo ispod pjesničkoga šarma;
poetesi njezino umijeće nije bilo lažno,
sve je bilo blagi teret jednog istog jarma,

ali kad je izgorjela zadnja cjepka zime,
rashladilo se debelim je proljetnim kanućem
potkrovlje i mlada djeva s njime,
protrnula groznicom je i novim ganućem.

Papir stenje, olovka se lomi, ruka trese,
poetesa svoje anđele sad uzaludno traži;
svaka kaplja jedan blagi san odnese
dok se ona uzaludno jutrom snaži.

Već je zraka sunca na papire legla,
anđeoske ptice raduju se novom danu.
Pjesnikinja olovku je grčem stegla,
proljeće joj ostavilo jednu kap na dlanu.

Kada te sanjam

Možda snovi su od zaborava
koji se pospremaju na otpad,
možda to su ljudska prava
koja nosimo već  tko zna otkad.

Možda pričaju o neuspjelim poslovima,
možda želje svjesne nisu dopuštene
na tim područjima, po tim rovovima
gdje su one sasvim oljuštene.

Ma i koga briga za te nesvjesne čine,
neće biti nikad svakodnevica
i baš suprotni su često, često hine
da je ljubav zlato,  a zlato da je odrednica.

Tu su možda samo zato da pokažu
što je točno to o čemu sanjamo
i da načinimo s toga reciklažu
i da se od toga ili sklanjamo

ili da te iste snove moramo ostvariti.
Najgore je kada duša sanja budna,
kad se ne može drugačije podariti
nego samo kao neka lažljivica bludna

od koje ni malo nema ploda.
Ponekad se snovi vječno pamte
kao tiha stajačica voda
nad kojom ti snovi dugo plamte.

Ponekad se snovi sretnu, poremete
onaj rastanak što bijaše za uvijek
kao da upozoravaju i prijete,
kao da ukazuju na pravi lijek

od svih svakodnevnih peripetija.
Snovi govore kao duša koja umire
pa se sjeti da je mogla biti svetija
i da nije otpad sve što donosi joj nemire.

Kada te sanjam, ja to sve zaboravljam,
samo povremeno isti san se vraća,
ali ja ga uporno zapostavljam
i kakva mi je hrabrost, takva mi je plaća.
‎subota, ‎13. ‎svibnja ‎2017.   01:46:00

Neboderi

Preveliki polet mene često ubije,
to je zanos, nesposobnost za distancu
jer kad krenem, glavna tema ispije
svaku snagu koja slijedi blagu rezonancu.

Tada propadam, objektivno mene nema,
uživljavam se u svaki predmet lako
i ne postoji za mene takva trema
koja bi me kočila duboko i jako,

tu se potpuno izgubi moja persona.
Da ja ginem, gotovo sam sasvim svjesna,
i da padam s nekog lažnog trona
sve dok mi ta ista tema ne postane tijesna.

Taj je zanos moja znatiželja jasna,
to je moja, kakva bila, dobra volja,
možda je suosjećanje, želja časna
učiti i spoznati nepregledna polja.

Često u tom zanosu 'zabrijem',
ljudi tada postaju mi kao vuci
jer pomisle da ja srce krijem,
preziru me zvijeri, umišljeni puci.

Tada vidim, ovdje nema ništa novo,
ništa za naučiti, ništa vrijedno potrage.
Ipak povremeno kušam stanje ovo
kad pomislim da još imam snage.

Ta se snaga mjeri samo trpljivošću,
ona izgleda prepasivna i slaba
dok ja bodrim sebe strpljivošću,
gutam nebodere kao pusta graba.

Moto je u tome da ne želim bijeg
jer ja nemam kamo stići
pa nek' me zatrpa neki brijeg 
jer ja nemam razloga nestati, otići

već iz svakog poraza izlazim jača.
Porazi su sve to rjeđi i zaista slatki,
žerava se nađe usred mlača,
to je Božji dah za moj udah kratki.
‎petak, ‎12. ‎svibnja ‎2017. 04:08:36

Gadura

I najveće svete ljude, muške ili žene,
morila je ova gadura što kopka
kao da već nisu činjenice odavno istražene,
kao da ti manjak soli utrobi je klopka.

Netko dobro uspio je detektirati
i to je već preveliki napredak.
Činjenično stanje ne moramo lektorirati,
to naučio je skoro svaki predak,

ali svatko iz početka mora znati
od čega se uopće taj život naš ne sastoji
kako mogao bi čovjekom se zvati
koji dobro, a i zlo naučiti nastoji.

Sumnja dežurni je krivac na tom svijetu,
bez nje povjerenje ne bi postojalo,
a kada te provali u najvišem letu,
sve što voliš kao da te otrovalo.

Jedini je lijek u tome njenom haranju
iskreno priznanje, jedan uzdah, jedno slovo
koje zbori Bog, a može doskočiti čaranju;
možda majka znala bi za stanje ovo,

možda neka njena molitvica ili gesta.
Zato imamo i sjećanja na mlade dane,
zato škola nam je uspomena česta,
možda samo zato nama suza nekad kane.

Kada sumnja već me prepoviše steže,
samo odem gdje mi najbliže je jelo:
to je Krv što moju krvcu veže,
to je Bog moj, sveto moje Tijelo.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  18:32:09

Poruka

Iskreno, sad bih puno za trenutke dala
kakvi dogode se bilo gdje i bilo kada,
od kakvih se duša često rasplakala
kad je ostarjela i kad bješe mlada.

Hrabrosti ja zaista ne posjedujem,
možda stoga što sam strasno uvjerena
da ja samo kao dah na svijetu odjekujem
i da svaka riječ mi mora biti umjerena.

Sigurna sam da se uopće ne radi o tome
hoću li ja štogod učiniti ili reći
već ja moram samo predati atome
s kojima ću preko ove tamne rijeke prijeći.

Nekad vele da je ljudska ljubav kao umiranje
pa sam sva u tome nevješta ja ostala.
Umirem ja često, ali životno je upiranje
puno jača snaga koju guram da bih opstala.

Možda pjevam o slobodi kao ptica na žici,
a možda je samo onaj preklasičan strah
to što ne dopušta ničemu do nevjerici
da oduzima mi život moj i moj slabi dah.

Zato zahvalna sam na svim slikama
koje sanjam iznenada i sva nedužna,
koje ostavljaju dubok trag na rukama
kako ne bi pjesma moja bila tužna.

Za sve ima razlog i uzrok postoji,
sigurno mi ptice poruku proslijeđuju
da se čitav život kao proljeće ubroji
i da proljećem se čak i anđeli određuju.

Smiješno li je glasno reći to za proljeće
u danima vrelim, u trenutku nevjerice
kada život kao vjetar brzo prolijeće,
a slobodne ostaju samo ptice nebesnice.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  11:04:26

Hlap čežnje

Rani su sati, ali još je uvijek noć,
daleko je jutro još od mene.
Ti me budiš da položim svaku nemoć
u naručje dubine Tvoje tamne zjene

koja svom prodornošću dušu lako poražava.
Možda nemam velikih ambicija, ni težnji
sred tišine što me snenu unižava
kako spoznala bih izvor, svrhu svojih čežnji.

Nije da ja čeznuti ne želim i ne mogu
već mi čežnja mora biti svrsishodna,
manje privlačna da ne tražim ju za drogu
jer mi takva ne bi bila niti malo plodna.

Da bih ploda mogla izdati, iskusiti,
čežnja mora biti sve to šira,
sveprisutna, opća, a daje se i okusiti;
mora biti prožeta mi riječju i dubinom mira.

Da bi moglo uspjeti uživanje u plodu
što ga uvijek ima, obilna il' bezazlena,
čežnju potrebno je postaviti i u težnje, i u prirodu
jer čeznutljivost je samo zrno soli, samo pjena

dok su težnje uvijek nadnaravne, preobimne
kao stihovi i glazba, kao neka slikarija,
one vizija su tog Života što mu pjevam himne;
težnje traju vječno, a čežnja je samo arija.

Sada težim najboljemu što mi srce zna
i da spustim u to srce čežnje samo kap,
da se ljepše pogled u dubini ove zjene tka,
da doživim i naučim što mi daje od nemoći hlap

da bih mogla dostojno prihvatiti
sve to što se krije u tim tamnim zjenama,
da bih mogla tu dubinu otkriti i zahvatiti
bez čeznutljivosti koja igra se sa sjenama.

Nemoć ova pred Tobom je moja težnja,
moja želja usavršiti si uniženje
kojemu je strana svaka ljudska čežnja
dok iz Tvoje zjene stiže samo mir, oduševljenje.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  05:17:18

Kći Ljubavi

Dan kada je začela Ljubav
po Duhu što se sveti, sveti
riječima i treptajima;
kada zače nju kao cvjetak ubav,
koji daje mirise i zimi i ljeti,
a sjaji se bistrim svesjajima,

bijaše za nju dan života
koji se probudi malo neprimjetno
slabašnim srčanim udarima
kao udivljenje ispred ljepota
koje prepozna se kao lice sretno,
koje nazire se tek u daljima

kada čovjek ostane u duši sam.
Tad se sjeti da je sreo nju,
da je ostavila neznatnoga traga
od tajanstva što ga nema kam
i da predala je Ljubav tu
koja se razlijeva kao uspomena draga.

Niti ona nije točno znala
što se zbiva i pripravlja
i tko traži joj u srcu gnijezda;
samo uzdahom je Boga zazvala,
a to se ne zaboravlja
kao niti davno propadanje zvijezda.

Tih je dana svega više radila,
sila ju je nosila po poljima,
livadama i kroz mlade šume
kao da je već tu Ljubav sadila
da učini duše boljima,
da uredi sve prašnjave drume.

Tek kada je oči pogledala
one duše što joj uvijek vjerna bila,
vidje da je sve to istina što sluti.
U toj zjenici se ogledala
pa se iz daleka promotrila
kao mati kad se blaženom oćuti.

Tada spozna da se Ljubav rađa
neizmjerno kao vječna drama
i da često raduje se ili trpi,
da je od nje samo vjera mlađa
i da nije jedina i sama,
da od Ljubavi se vječni život crpi.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
09:47:30

Čovjek na vratima

Po svuda nas ima svakojakih.
Jedna lasta ne čini proljeće.
Jedan čovjek u nekoj zajednici ne mora biti karakterističan za tu zajednicu. Također kada se ponaša identično većini, ne mora biti da je iskren, odan i vjeran.
Većina nije vjerna.
Većina ne može biti vjerna jer da je to moguće, ne bismo Isusa razapeli.

Kako o tome reći nešto, a ne uvrijediti ovu ili onu skupinu ljudi?
Dogodi se da u određenoj grupi ljudi češće naiđete na nekoga tko nije najsretniji predstavnik te čitave grupe, ali se prečesto događa da određena grupa sebi za predstavnika u nekim okolnostima odredi baš takvu, specifičnu osobu. Ako kažete to glasno, svi će vam reći da ne valjate jer ne žele priznati da su možda ljudski pogriješili i svi će nekritički stati na stranu te jedne osobe kako bi pokazali jedinstvo i zajedništvo, snagu složnosti.
Ako je ta osoba javna, ona na taj način dovodi u nezgodan položaj svoje prijatelje, svoje najmilije. No, ne može jedan čovjek biti odgovoran za sve, to može samo Bog.

Jedan čovjek dugo godina je radio na poslovima vratara. Nikada mu nije palo na pamet da čuva sebe. Uvijek je čuvao sve ljude u zgradi u kojoj je radio i bio ljubazan prema svima koji su ulazili u tu zgradu i izlazili iz nje. Nitko mu nikada nije izrazio neko posebno poštovanje ili pohvalu zbog toga jer on je samo radio svoj posao kao i bilo tko drugi.
Kada se jednom prilikom razbolio, umjesto njega je vratar bio sasvim drugačiji čovjek, službenik koji je nevoljko pristao izići iz svoje svakodnevice da bi na dva dana zamijenio svojega bolesnog prijatelja. Sjećao se vratarskog posla od prije mnogo godina kada je bilo manje zaposlenih ljudi i drugačija su bila vremena pa se moralo žestoko truditi raditi više poslova, svi su u ta vremena radili sve, bili su i upravitelji, i službenici, i vratari. Zamjenski vratar nije primijetio mnoge promjene koje se dogodiše u društvu, naročito nije vidio veliku razliku u ljudima koji su izlazili iz zgrade i ulazili u zgradu pa se nije mogao niti dosjetiti da njegov posao zamjenika vratara ne zahtijeva posebne napore kao nekada već samo ljubaznost i malo opreza. Taj zamjenski vratar je dugo godina bio službenik tik do upravitelja zgrade gdje je morao misliti na puno odgovornije poslove, a već se i spremao za mirovinu.
Tako se dogodilo da je u zgradu naišao jedan čovjek iz Cirkusa koji je dolazio vrlo rijetko, ali je bio važan prijatelj upravitelja jer su zajedno razradili program protiv mučenja životinja te je bio zaslužan za donošenje novog zakona prema kojemu se većina životinja više nije smjela držati u cirkusima.
Naravno da ga je zamjenik vratara jedva prepoznao jer se čovjek iz Cirkusa prema njemu, vrataru držao prisnije i manje službeno, a i upitao je zainteresirano što se dogodilo s onim redovnim vratarom. Zamjenik vratara je malo ustuknuo zbog tog prijateljskog tona i odgovorio je čovjeku iz Cirkusa pomalo uvrijeđeno da će se redovni vratar uskoro vratiti na posao.
Kad je čovjek iz Cirkusa odlazio iz zgrade, okrene se službeniku i ljubazno mu se nasmiješi kako bi ga pozdravio, ali zamjenski vratar mu napomene kako je neprimjereno odjeven umjesto da ga također ljubazno pozdravi. Čovjek iz Cirkusa se lagano nakloni, nasmiješi se, pozdravi službenika i ode iz zgrade.
Napokon se redovni vratar pojavio opet na svom poslu, ali je službenik koji mu je bio zamjenik nastavio raditi pokraj upravitelja zgrade.
Ubrzo ga upravitelj zgrade zamoli da mu pomogne riješiti jedan posao, to jest da raskine ugovor s Cirkusom dok upravitelj ne dovede zamjenika jer službenik je morao ići u mirovinu. Kad je dovršio s ugovorom, službenik se javi upravitelju, a upravitelj ga opet zamoli za uslugu, odnosno da preda otkaz vrataru zgrade. Ništa ne sluteći, službenik obavi taj otkaz pa se opet javi upravitelju zgrade.
Sada mu upravitelj povjeri odgovoran posao upravljanja zgradom jer je morao otići za poslom izvan zgrade. Službenik sjede za katedru kako bi se odmah primio važna posla, ali stol je bio prazan te niti na policama nije bilo nikakvog otvorenog predmeta, niti mu je bio zakazan kakav sastanak. Posla nikakvoga nije bilo.

Službenik ode do Raspela da se pomoli dok čeka povratak upravitelja zgrade. Ali Raspela nije bilo i službenik se tako zbunio da se zaboravio pomoliti. Čak se nije sjetio da je došlo vrijeme ručka, a nije ni bio gladan, više ga je zabrinjavala samoća kojoj nije mogao dočekati kraj.

Napokon do njega su počeli dopirati neki zvukovi te on uvidje da se u zgradu doseljavaju neki ljudi, službenici u odijelima za ozbiljne sastanke. Jedan od njih reče službeniku neka se presvuče ako želi raditi ili neka ode u mirovinu. Upitaše ga da li želi biti upravitelj nove službe, a službenik odgovori pitanjem o kakvoj se službi radi.
"Mi ovdje svi radimo sve", odgovori mu čovjek.
"A tko ste to vi?", upita službenik.
"Mi smo Cirkus", odgovori mu čovjek u odijelu i ode za poslom.
Službenik zatraži prikladno odijelo i krene u novu službu jer zaista nikada nije ozbiljno razmišljao o mirovini. Čak se i prilagodio novim poslovima, ali mu nije nikada postalo jasno zašto nema na zidovima mjesta za Raspelo. Naokolo su bile fotografije divljih životinja.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.  04:00:02

Loša ženska

U svojim godinama kasnim
pitam se je li prikladno
priljubiti se očima jasnim,
ljubiti tijelo mlado i skladno,
a potom nestati kao kukavica,
praviti se neznalicom
jer žena je velika lukavica
i umije s propalicom.

U jeseni kasnoj svojih dana
pitam se je li opasno
ubiti tragove života rana
i ginuti strasno
jer tko bi poželio ratnica
koje tiho plamte i traju
kad ima toliko podatnica
koje sve svoje olako daju.

U svojim pobjedama i porazima
pitam se je li dopušteno
igrati poker s vrazima,
proračunato i opušteno
ili se mora žena zatvoriti
kao cvat podno velika dažda
što bi je zalud oboriti
jedamput ili povazda.

I što preostaje živome biću,
a nije ni cvijet, niti zvijer
već dari joj, plodovi sviću
što nosi ih neizmjer?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
01:09:07

Croatia - The Most Beautiful Country In The World

Čuvarica maestrala,
čuvarica ponornica,
čuvarica festivala,
čuvarica zornica.

Čuvarica pšenice,
čuvarica hrasta,
čuvarica gorske zjenice,
čuvarica rasta.

Čuvarica napeta
kao na straži,
čuvarica raspeta
preko prirodnih draži.

Čuvarica kultura,
čuvarica putova
i spojenih ura,
čuvarica slova.

Čuvarica plesa,
čuvarica folklora,
crnice, krša, lesa
i sinjega mora.

Čuvarica sunca i barjaka,
čuvarica tvrđa,
čuvarica neba i raka,
čuvarica grba i srđa.

Čuvarica divota,
ljubavi, veza i vjere,
čuvarica života
i smrti bez mjere.

Čuvarica porječja,
ravna i grbava,
čuvarica narječja,
blaga i prgava,

ta, kakva bi bila
u kasna proljeća
kad se je rodila
pred mnogo stoljeća?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
0:00:50

Proljetna stvar

Pjesma o proljeću, proljetna stvar
počinje uvijek kao ljubav neka
što nosi je vjetar pjesmi na dar,
što čuva je pjesmi nemirna rijeka.

Tad su već odavno ljetine zrele,
a ponekad već se k jeseni stiže
i već su okopnile u srcu strijele,
već magla se sve to sporije diže.

Za proljetne pjesme dobra je zima,
onako, često kad prođe Božić,
jer proljeće zaista dođe kao plima,
veće od pjesme, ili kao džepni nožić

kojime režu se procvale klupe
i režu se dani u kalendaru
da se hrabrosti ljubavne opet prikupe
koje se s cvijećem prinose oltaru

što tako sjaji, tako obiluje osmijesima;
i donose se jake i čvrste odluke
za novi početak, za zaborav starim grijesima
koji nestaju i odlaze kroz kišne oluke.

I kad proljeće zaista malo zamiri,
ono je tako veliko i dubinski strasno
da ga svaki stih u trenu raspiri,
a svaka pjesma djeluje strašno

i ni jedna stvar proljeću tada nije dorasla.
U njem se rađa prva ljubav i posljednja
kao duša koja je s proljećem vječno srasla,
kao zakletva koja ostaje vječno dosljedna.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  22:06:29

Zaboravljena zemlja

Kad sam zadnju pjesmu pisala,
niti ne znam, niti mogu naći
svoje niti koje nisam još izbrisala
da ih imam kad su dani kraći.

Pjesmu pisati za društvo, da se čita,
nema smisla jer to nisam ja.
Ja još nisam ovdje, moja duša skrita
neće nikada ni stići do tih predjela.

Kad je moje srce susrelo se skitnicom,
nisu više nikakvi bohemi postojali
koji se napajaju tom slatkom kišnicom,
koji jedini su o tom više znali.

A sada je opet skitnica preda mnom, 
sva je sjajna i nosi na kosi veo;
sva je lijepa, mlada i još traži dom,
takve crne kose bohem nije sreo.

Usne su joj čiste, pune kao voće,
tako šutljive i strasne kao da ne diše
već izgleda samo mir da hoće,
samo mrvu kruha kakvog nema više,

samo kap od iste te nebeske vode.
Nije tužna, ne, za to je prelijepa,
ali zbog toga ju rado k sebi vode
kao da je ranjena i slijepa,

kao da si ne bi znala naći
zlatnu žlicu ili ljubavnika stiha
kad bi samo časkom željela izaći
i kad ne bi bila tako medno tiha.

Mnogi ne zna da je umjetnica
jer je umjetnost za život unutarnji
i za mnoštvo drugih nesretnica
čiji stihovi još nisu društvu javni.

Možda jednom slavit će je, al' joj nije važno,
anđeli je znaju kao da je njihova.
Mnogi tada recitirati će snažno
samo nekoliko njenih stihova,

nitko neće znati o životu tajnom:
gdje je bila, gdje je stanovala,
kako li se predala životu bajnom,
kad je prve stihe zasnovala.

A ona je život taj odavno ostavila,
samo jednom u životu rasula se kosa njena.
Poslije toga više nikad nije ozdravila
jer bijaše lijepa, jer bijaše žena.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  04:01:38

Priznajem

Priznajem ti, zbunjena sam tom silinom
uloženog truda s tvoje strane,
moždane ti vijuge proradile milinom.
Na mojim su vodopadima popadale brane.

Priznajem ti, dobro sam te prepoznala,
sada kad si odlučno se otkrio
kao vitez neke zemlje što je za me radoznala,
kad  si mojoj vojski leđa pokrio.

Priznajem da nisam mogla niti sanjati
da ću saveznika dobiti u trenu
koji se ne pogađa da bih mu se klanjati,
koji odlučno u moju bitku krenu.

Nisam predala ti niti maramu, ni šal,
tvoji ogledi su prošli svi bez mene,
ali ti si tako suvereno sad obranio moj žal,
moju zemlju plodnu, sve moje terene;

poslao si mnoge vjetrove mi konjanicima,
načinio vidljivima moje zastave,
stao si na stranu gdje su svim vojnicima
pale mnoge presude i nastupile zastare.

Prekrio si odoru neutralnog promatrača 
najljepšim odijelom velikoga cara
dok sam se koprcala u jarku od blata i drača
u ponosnoj zemlji bez gospodara.

Da li to je sve zbog onog pogleda u sjeni
kad sam umorno odmahnula rukom,
uvjerena da ti garda nije sklona meni,
da se ne moraš ni truditi pred pukom 

darovati neku poslanicu iz pristojnosti
iza zavjese od pučkih običaja i svih obreda?
Da li spoznao si da mi nije do opstojnosti
već da bijem ratove tek tako, radi reda?

Jer koga je briga za te zavjese od dima,
tko još danas prisjeti se časti
kad se čovjek opredijeli sam pred svima 
pa ga još optuže da je željan krasti?

Odnio si svoje oružane snage,
predao si svoje slavne potencijale
i odrekao se pozicije drage
da bi meni vjetar tvoje ruke dale.

Možda više nećeš brati slavu
jer moji tereni neprimjetno rose
i čuju se samo kada ti ugroze glavu,
i samo u nebo svoj plijen odnose.

Ovamo ti prostirem najsjajnije zvijezde,
polaskana tvojim stopama i vlašću.
Sada si mi ljubavnik s anđelima koji jezde,
dobio si orden s najvećom čašću.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎svibnja ‎2017.  01:32:23

Opstanak

Davno nekad sve je bilo
jedan veliki i lijepi grad,
davno, davno nekad.
Sve je bilo savršeno,
vladao je sklad
nekad, nekad davno.

Nikome nije bilo stalo
do tog opstanka u povijesti
koji rađao je sve komplekse
što su sada izrasli u divove.
Jesmo li sada zaslužili
da se nismo zadužili?

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo izbjegli u ilegalu
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.

Nismo bili kompleksaši,
a vidi nas sad.
Važno sve je bilo,
kako živjeti, stvarati i ljubiti,
a ne biti mlad.
Stari, stari moj.

Još uvijek smo zajedno tu,
i nebo, i ulice,
i nove države.
Gledaj svu tu sirotinju,
sjećaš li se njihovih lica
kako se smiju i plaču?

Što bilo je izvan trenda,
time smo stvarali;
pustili smo vjetar da nas vodi.
Isti su zvukovi benda
i sretan je tko je živ i star,
to više nije sada u modi.

Dragi, dragi moj,
kako li smo samo ostarjeli,
dragi, dragi moj.
Kako li smo opstali u ilegali
i kako smo samo isparjeli
da bi bio bolji boj.
‎07.‎05.‎17.

Jednog dana, negdje drugdje

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
i od sve ti baštine ja predajem
sve što držala sam svojim,
sve što već odavno nikome ne dajem,

ne zbog toga jer to ne bih htjela
već je jesen kasna zasjala na oknima
da mi otme sve što ima moga dijela,
da mi prodaje što stara je doktrina:

svak se svakom klanja, čak i ako zebe,
kako otkrio bi što se skriva
iza svega što je mene dovelo do tebe,
ispod svega što je ljubav živa.

To je prepoznavanje na oglas,
to je znak oblika ruže
koja zapučku je dobar glas,
naročito kad je pruže

preko svake mjere i od srca.
Povjerenje odluka je, trezvena i jasna,
mada često kao hropac grca
i to stoga što je kao vrana glasna.

Ne znam što se može očekivati,
sve u ovom stanju prevelike krize,
ali nadam se da neću otplivati
jer još moram pokupiti sve si križe

da ih netko ne bi pronašao, otkrio,
natovario na svoja leđa krhka,
prije mene dostigao k raju pa ga pokrio
kao nježna vata, kao vuna prhka;

još ja imam puno toga
što me vodi u daljine,
u visine Boga moga
i od blatne sve pličine

na kojoj sam položila samosavladavanje.
Još je život obaveza, brate,
i još ima premnogo za davanje
kao da ja ništa nemam za te

što je zabluda i predrasuda,
naravno i nadnaravno.
Zastrlo me brdo raznih osuda,
ali za sada još hodam ravno.

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
jednog dana, negdje drugdje,
istom kad se vidim u očima tvojim
što ih već odavno viđam svugdje.
‎nedjelja, ‎7. ‎svibnja ‎2017.  00:19:49

Kultura vladanja

Isuse, što je to vječnost?
Znam da ja sam vječna, ali i da nisam.
Možda znam za pakao, ali ne znam tko si Ti, niti znam što je vječnost. Znam za ljubav; znam da je ona barem jedan komadić vječnosti i znam da se Ti zoveš imenom Ljubavi.
Znam što je nesvijest, da je nemjerljiva. Ipak, mislim da sam svjesna osoba. A opet, ni o čemu važnom pojma nemam.
Uvijek idem na izbore, slobodno i svjesno odlučujem, to mi je važno, a za pobjednike ne marim nikada. Ili možda povremeno. Uvijek postoji barem još netko tko je otišao na izbore s tim uvjerenjem koje nosim ja i s istim, makar i kratkotrajnim, osjećajem slobode. Otići na izbore za mene znači malo promisliti. Ako su ovi koji su uglavnom na vlasti pretjerali, a pretjeruju uvijek, tada zaključujem da klatno moram pomoći vratiti u mirniju poziciju pa tako i odlučujem. Nikada mi nitko nije ništa o tome savjetovao, niti sam pratila one koji su me pokušavali uvjeriti da se baš za njih moram odlučiti. Naprotiv, većina s prezirom odmahuje i govori da uopće nema namjeru otići na izbore. Ne razmišljam da li im je potrebno vjerovati. Odem na izbore i sretna sam, barem na kratko. Čak i kad znam da se troše sredstva gotovo uzalud, svjesna sam da oni kojima su ta sredstva neophodno potrebna i tako od uštede ne bi nikada imali koristi. A kada izbora ne bi bilo, to bi svima naštetilo. Toga sam se i previše nagledala i naslušala, dosta mi je i ne želim ponovo doživjeti ništa slično. Ne sada kad već imam iskustva s izborima. Nije najbitnije da li će moj glas štogod utjecati, a još manje je bitno hoće li moj glas nešto promijeniti. Naravno da hoće. Moj glas mijenja mene.
Izgleda da ipak veći dio onih koji to preziru zaista ne odu na izbore. Jer, oni se uopće ne mijenjaju i nikako da se promijene već dugi, dugi niz godina.
A ja sve više vjerujem u istinost one prastare uzrečice da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Načinili ste puno užasa, vi koji se bavite vladanjem i politikom, naročito vi, koji se ne znate suzdržati od vladanja, od pohlepe, od starih navika; zar vi nikada ne idete zaista na izbore? Aha, da, idete radi sebe samih i svoje stranke. Teška srca vam zahvaljujem na silnim prilikama koje mi pružate i hvala vam ipak što uopće organizirate bilo koje izbore, i lokalne, i one najšire.
Strah me je samo, kad slušam i gledam narod oko sebe koji odmahuje rukom na svake izbore, da ćete izgubiti strpljenje, a još me je više strah da će isti taj narod pomisliti da su izbori obična duda varalica i da će razviti silne teorije o raznim urotama.
Zabranite, za ime svega, svim političarima da idu na izbore dok im ne prođe mandat! Zabranite svim obrazovanim pravnicima, politolozima pa čak i gospodarstvenicima da odu u politiku i dobiju mandat prije nego što polože ispite iz one osnovne škole koju su pohađali sami u djetinjstvu te iz one osnovne škole koja je na snazi tada kada se javljaju za mandatare i prije izbora, barem onih redovnih i lokalnih! Pod tim uvjetima smiju dobiti čak i neki privremeni imunitet jer izgleda da je većina njih imuna samo na kulturu vladanja. 
‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  15:28:32

Jedini put

Kada je Bog Mojsija na Sinaju pozvao i zazvao vjerojatno je imao isti određeni razlog javiti mu se kao i tada kada se odazvao Abrahamu iz Mezopotamije, ocu naše vjere.
I kada se Bog počeo objavljivati Mojsiju, dopustio mu je da Ga prepozna kao Onoga koji se javio ocu naše vjere kako bi Mojsije imao potvrdu autentičnosti Glasa iz gorućega grma što znači da je imao te pojmove već barem donekle poredane u svojoj svijesti. To su pojmovi da će Bog, koji je uvijek prisutan, umnožiti svoje vjernike do bezbrojnih razmjera i da s tim svojim vjernicima sklapa poseban savez.
Svakome od nas je jasno da svaki savez predstavlja dragovoljan i jedinstven dogovor dviju strana, dviju osoba, u ovom slučaju dogovor između Boga i čovjeka gdje pojam 'čovjek' podrazumijeva sve ljude.
Dogovor u savezu podrazumijeva također dragovoljnu obavezu držanja toga saveza pod svaku cijenu i u najopćenitijem smislu za razliku od svih drugih dogovora i unija koji se sklapaju  iz nekih posebno određenih razloga. Podrazumijeva se da svaka osoba u tom savezu uzima na sebe obavezu slijediti dogovor od trenutka kada se sklapa pa dok se ne razvrgne na jednak način kako se dogovorio.
Jamčevina u savezu je neophodna kao očitovanje i potvrda samoga postojanja saveza i ta je jamčevina odraz dobre volje pristupanja tom savezu koji može vrijediti uvijek i po svuda kao u slučaju Saveza Boga s čovjekom jer, iako je čovjek Abraham, odnosno čovjek Mojsije konačno biće, Bog je sveprisutan, a budući da je čovjek razumno biće, savez između ljudi ili između Boga i čovjeka temelji se na onome što čovjek može razumijeti i o čemu može slobodno odlučiti. U svojoj konačnosti Mojsije je onoliko slobodan koliko je svjestan, a svjestan je da mu se u gorućem grmu objavljuje Bog kao superiorno biće. Možda je kod Abrahama Bog predstavljao uglavnom isto što i Abrahamovu vjeru i želju da vjeruje Bogu, ali ovaj Savez kojega dogovara Bog s Mojsijem već obuhvaća neko iskustvo vjere u Boga koji se Abrahamu objavio te postao u Božjem narodu poznat kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Time što se Bog poziva na to svoje ime, On Mojsiju potvrđuje da je prisutan oduvijek i u narodu, da je Bog vječan onako kako to Mojsije može pojmiti u vjeri koja se začela prije objave Božje u gorućem grmu.
Nakon što je Abrahamu dao obećanje te pokazao  da se to obećanje ostvaruje, Bog podučava Mojsija daljnjem putu u vjeri i svojem Savezu s čovjekom koji ima svoju jamčevinu i svoju želju predati se sav u dogovor u okviru svojih mogućnosti.
Već je Abraham pokazao da mu je ono što sazna od Boga važno i najvažnije u životu. Bog koji sklapa dogovor s Mojsijem, očituje Abrahamovu vjeru u prve tri zapovijedi koje daje Mojsiju za ljude. Tako Bog Mojsiju, koji ne zna kako bi se ponašao i što bi učinio jer je iznenađen, prvo savjetuje neka skine svoju prljavu i prašnjavu obuću s nogu kako bi lakše pristupio Bogu, to jest Savezu, odnosno razgovoru i dogovoru, kako bi mu Bog mogao pomoći u rastu u vjeri, odnosno u razumijevanju onoga što svojom slobodnom voljom može spoznati kako bi odlučio dati svoju jamčevinu. Mojsije prvi puta čuje da je Bog svet i da je tlo na kojem Mojsije stoji također sveto te da i on sam, Mojsije mora barem u nekoj osnovnoj mjeri biti svet, to jest čist.
Mojsije je već čuo o životu Abrahama, Izaka i Jakova i kako su gradili žrtvenike, a od majke, koja mu je bila dojilja dok je živio kod faraonove kćeri, naučio je kako se mora lijepo ponašati i činiti dobro, to jest živjeti po svojoj savjesti više nego po tuđim naređenjima.
Božji narod očigledno je, nakon nekih petstotinjak godina od praotaca vjere, bio zreo za novu objavu Boga svoga i napredovanje u vjerskom životu, to jest u približavanju Bogu koji je već s Abrahamom sklopio Savez pa pokazuje i to da se drži svoje riječi. Jamčevina Mojsijeva je davanje riječi, davanje obećanja o izvršavanju onoga što bi Bogu bilo ugodno, a svjestan je da je to ono što i on, Mojsije želi i da je to za njega sve najbolje.
Bog napokon daje Mojsiju Dekalog kako bi ljudi znali što je točno to što je dobro činiti za svoje dobro.
Abraham dobiva potvrdu svoje vjere od velikog kralja Šalema, svećenika Melkisedeka dok Mojsije već ima stalnog zastupnika pred Bogom i savjetnika pred ljudima, Arona.
Daljnjih tristotinjak godina već se usmena predaja počinje zapisivati dok se ne počnu uobličavati Knjige Saveza, u vrijeme kad Feničani šire trgovinu Sredozemljem.
Naravno da sada već prilično vjerski zreo židovski Božji narod počinje očekivati susret sa svojim Bogom kao zaključak i smisao Božje objave od Abrahama na dalje. Razvija se nada u dolazak Mesije. Najjednostavnije i najčešće tumačenje toga budućega dolaska Boga među svoje vjernike, a prije nego što neki pojedinci pomru (jer tada slijedi siguran dolazak pred Boga) oblikuje se u političkim željama i čežnji za Kraljem koji svime upravlja i sve održava na najkvalitetnijoj mogućoj razini.
Bog izabire kralja Davida kako bi narod dalje učio i sazrijevao u tim svojim očekivanjima te uvidio bolje svoje stvarno stanje jer i dobar izabrani kralj David ipak pada u nevolje i samo je običan smrtnik.
Nakon svih zarobljeništava za Božji narod slijedi nova okupacija jer dolaze Rimljani, a narod je u prijašnjim ropstvima već naučio sačuvati svoju vjeru i u nevoljama. No, neka nova Božja objava ne pristiže, narod uči od mnogih proroka pa zna da nikada nije čovjek dovoljno dobar. No, uslijed neprekidnih nevolja, zna se da je dobro sve ono za čime u tim nevoljama čeznu, a to je sloboda i miran život u kojemu se mogu posvetiti izgradnji u najširem smislu.
Nakon prvih naznaka vjere u jednoga Boga dolazi i nada u skori spas od svih nevolja, to jest od grešnosti i nesavršenstva ljudskoga.
I tada, Bog se otkriva i u ljubavi. Božja riječ postade tijelom od djevice Marije po Duhu Svetom, u svome narodu. Prorok Ivan Krstitelj na Jordanu upire prstom u Isusa iz Nazareta i govori svojim učenicima kako je Isus Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta, a Isus se kao Božji Sin već očituje Nikodemu kada mu tumači da Bog tako ljubi svijet da mu predaje svoga jedinorođenoga Sina. Pisci toga vremena zapisuju da su se već po rođenju Isusa Krista svi kraljevi svijeta poklonili Isusu kao Kralju koji će na križu dobiti oznaku i presudu kao Isus Nazarećanin, Kralj Židovski. Da, Mesiju osudiše Njegovi vjernici, razapeše Ga da bismo spoznali da još uvijek ne znamo niti što je za nas dobro, niti tko je od nas dobar jer, nakon svega mučenja i smrti, Isus poslije tri dana uskrsava živ živcat, objavljuje se svojim učenicima, apostolima i evanđelistima, uzlazi k Bogu Ocu te šalje Duha Božjega Svetoga na svoju novoosnovanu Crkvu u Novom savezu i na sve druge ljude kako bismo spoznali one riječi Ivana Krstitelja na Jordanu: evo Onoga koji uzima grijehe svijeta. Samo, dakle, tko uzvjeruje Isusu i tko Mu je poslušan i poučljiv, može po Njemu činiti dobro. 
Bog je rekao da vjerujemo u Njega i da se ljubimo kao što je On ljubio nas i da će svi upoznati na taj način Boga, Isusa koji je predao vlast apostolima za svaku svoju riječ i svaku nadolazeću objavu, toliko su ljudi sazreli u vjeri. Bog je povjerio svojima da Ga objavljuju svijetu, pohvalio je njihovu vjeru i nadu pojašnjavajući kako oni već poznaju put kojim se dolazi do Njega jer su bili s Njim kada je sišao k ljudima i hodao pokraj svojih učenika čineći dobro te im se očitovao kao Put, Istina i Život.
Ova impresija se oslanja na Bibliju po kanonu Rimokatoličke Crkve. ‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  11:01:08