Svjedokinja

Hodočastim, susrete iščekujem

i još hode moji blagoslovi,

i sve sporije i sporije;

istančanost vježbam još i njegujem

i još nemirni mi moreplovi;

“uskoro” mi postaje sve skorije.

Putanja mi strašno zamršena

na moru života i služenja

jer sam sasvim beskorisna,

a još niti pokora mi nije završena

na brazdama morska kruženja

koje sam započela ja sasvim neovisna.

Opet ću se izgubiti u šarenosti,

puna neke vatre usred zime,

s osjećajem ugodne praznine

i, sva sretna, uživati u lijenosti

izvjesnoga mira koji ima Ime,

koji će me povesti iz ove jazbine.

Svaki put su ista moja nadanja,

uvijek zaobiđem velike luke

da me ne bi zadržale,

a i kad je zvijezdam’ vrijeme padanja,

da mi dažde pravednošću, pružam ruke

da mi ne bi zadrhtale

na tom kormilu na kojem se opuštaju

jer je tako prikladno se veseliti

prizorima jaslica i slamice

što mi se s ta noćna neba spuštaju,

a to nebo nemam s kime dijeliti,

zadovoljna što mi skrivena su vrata tamnice

u koju mi iznenada sva čudesna djela hrupe:

nevino stvorenje, a to nisam ja, ni Božje Dijete

nego pukoj je sladunjavosti stigla hora;

iznenada okrećem si kormilo od šarene grupe,

Istina i Milost silaze, ne prijete,

mene vodi Bogorodica, najsvijetlija Zvijezda Mora.

16.12.2016.  15:30