Mjesečev proplanak

Moj dan počinje mrakom noćnim,

mjesečinom za malo punoga sjaja,

moja se duša puni dubinama nemoćnim

iz kojih izvire nijemak i slijepac koji zdvaja.

Ipak, u tome mraku šišmiši čuju

o čemu visi moj duševni postanak.

Njihovi noćni letovi lepetanjem odjekuju,

oni me odvode na pusti mjesečev proplanak

gdje se oblaci razmiču i noćna tišina,

gdje tabani gore od tvrde mahovine,

gdje k meni stiže nebeska visina

da me probudi kristalima mrazovine.

Tepanje moje postaje onaj prvi plač,

strašno ogorčen kao iz čista mira

kako već krikne slijepa nejač

kada ju kinje iz nekog hira.

Moj krik šišmiše mami, oni me grabe,

odnose strahove dalje od svitanja,

lete visoko gdje moji glasovi slabe,

u zaklone tajne gdje dopiru Čitanja.

I tamo me vješaju za udove, naopačke,

i tamo dubine mraka postaju visine,

i ljuske skidaju za kapke nejačke

i oči mi gledaju slike tišine.

Od Čitanja iz zaklona tajnih nastaju sjene

čiji obrisi postaju svjetlo Svetoga Duha

koje prodire pravo kroz moje tamne zjene

i to mi donosi darove vida i sluha.

Da nije ona noćna dubina bila,

ne bi se duša moja sjetila straha

kada su lepetala šišmiša krila

i ne bih nikada našla si snagu daha.

Da nije taj tajni zaklon Čitanja štitio,

Svetu Riječ koja je dozvala šišmiše,

ne bi moj Bog mi u pomoć pohitio

i rodio mi dušu da za Njega diše.

14.12.2016. 07:33