Naše pjesme ljubavne su bile,
neke riječi srdite i note strasne;
naše ruke oko izmaglice su se svile,
a sve naše boli jurile su kao strijele jasne.
Kad je bilo milosrđa, dizali se jali,
a kad kritika je carevala, mirno more.
Da ćemo se rastajati, to smo dobro znali
i da njegujemo muku, a ne bijele zore.
Zato sve je bilo tako savršeno, nepreboljivo,
s nadom protiv svake nade, protiv zaborava;
zato sjećanje je uvijek svježe, neodoljivo,
zato ta je ljubav jedinstvena i prava.
I sada, kad daleko smo od tih dana,
sjećamo se, ljubimo se, zato smo i htjeli
ostaviti si u srcima tek početak plana:
posijati svu vrelinu da bismo u miru želi.
Sada otapamo ledenjake, živimo zbog toga
da se svaka pojedina kap rastapa, razlije
u svim našim molitvama i da sretne Boga;
u Njemu se vrlo brzo svaka sumnja razbije.
Kada god se sjetim, tebe nalazim,
sve se riječi čuju, a geste znakovite
i kada god do Boga ja zalazim,
znam te, osjećam ti ruke darovite,
čujem tvoje blagoslove, pjesmu palmi,
maslinova lišća i toplinu ognja
na kojem smo užgali se kao ljubavnici stalni
što ih vjetar višeg nemira odavde progna.
Posvetio si svojim slatkim pozdravima
ovu pećinu sigurnosti u kojoj si mi ostavio
divlje smokve, travu što je samo tvoja ljubav ima
jer poslušao si Boga da bi mene ozdravio.
U dubini moje duše, na tlu srca moga
ona djevojka još uvijek pjeva, zvona zvone
dok ja vezem niti vela prozirnoga
da me lakše nađeš kada svijet potone.
07.12.2016. 21:45
No comments:
Post a Comment
just do it