Nevidljivo tijelo

 

Ti i ja,

moje misli, Tvoje riječi,

Tvoja prisutnost i moji dolasci i odlasci.

Ti u meni odvajkada,

ja u Tebi povremeno, nestalna i zauzeta trnjem što me grebe, guši.

Vjersko stanje, vjerski stav je stav vjernika i tijela koje uvijek je na okupu, vidljivo i nevidljivo, uvijek smeta svijetu. Niti jednu kost ne može sekularizacijska akcija na tom tijelu vjere kršćanske polomiti, mada tu istu vjeru, to tijelo vjere razapinje u siromasima od kojih crpi životnu energiju što je pretvara u suvišak grešnih napada. I u grešne ispade.

Da bi svijet nastavio postojati, da bi netko prekomjerno uživao u životu sumnjive kvalitete, mnogi moraju gladovati, patiti, ispaštati i čuvati u Gospodinu i Njegovom križu svaku pojedinu izabranu dušu radi koje svijet sam sebe još nije uspio uništiti.

Svi smo mi u Kristovom srcu, Njegovo tijelo, Njegovi dlanovi i gležnjevi, Njegova usta i jezik, Njegov govor i Njegova šutnja. Svi smo na jednom tvrdom i neugodnom Križu na kojemu je Gospodin visio i patio sam, ali nije bio sam jer Otac bijaše prisutan u Duhu raspeća, i Majka gledaše u Sina, i Ivan, i Magdalena, i Šimun Cirenac, i Veronika i žene Jeruzalema i svi mi, udovi vidljivoga i nevidljivoga tijela Božjega, grada svetoga u kojemu mnogi sa svojih ležaja pružaju glase hvale za Boga Stvoritelja i Spasitelja svega i sviju. U Petru je nevidljivo sakriveno, u Pavlu se vidljivo očitovalo.

I svi smo na Brdu Isusova preobraženja, a naše svjetlo je nevidljivo, i tako je vidljivo da svijetli svima u oči tako snažno da od onoga suviška životne energije oholi i pohlepni bludnici postaju nerazumna horda bez duševnosti, tvrdih šija i srdaca kamenih.

U raju se nalaze samo mučenici što su poginuli za Ime Isusovo.

I svi mi se guramo, svi koji smo tijelo na Križu guramo se, zajedno sa svima ostalima i s tim preteškim Križem kroz malena i uska, kroz tako niska vrata da zbog našega i Gospodinova Križa ne možemo nikako proći do nebesa. Priljubismo se uz to Drvo i ne možemo Ga ispustiti. Ne znamo da s Kristovim Križem na ramenima i u kostima nikada ne možemo dosegnuti kraljevstvo nebesko.

I nosimo i svoje križeve, i tuđe križeve, stvarajući si još veći, još nespretniji teret i prtljagu. Odbacujemo grijeh i zlo, trzamo se, privijamo se Božjim skutima umjesto da se barem nevidljivo bacimo u to more zla i da se predamo kao što se baca iskra od koje nastane požar svega truloga što dobro i jako gori katarzičnim plamenom, kao što se, pun ljubavi, bacio i prepustio naš Gospodin da bi Njegov oganj planuo čitavim svijetom; i kozmosom.

Tako svijet spaljuje sebe svojim vlastitim grijesima.

A ne može se uništiti do kraja, ne još.

Zato gladni šute dok besprizorni prose, zato ne mogu progovoriti jer kako zamoliti od žestoka neprijatelja nešto dobro kao što je novac ili kruh kad su oni sami kruhom postali radi istoga tog neprijatelja, da se dotični spasi po Kristu u kojemu i zbog kojega gladuju da se po Njemu spase za vijeke vjekova. Ta, onaj kojega se mora upitati milost, milosti nema. A Onaj koji šalje svoje tijelo s Križa u svijet hrani to svoje tijelo najslađom ljubavlju.

Jer ljubav naša nije kao ljubav Boga prema nama.

Ni križevi naši nisu Isusov Križ.

Onaj tko ti šalje kušnje, taj će te osloboditi.

Isus Krist, jedini Svevišnji s Duhom Svetim u slavi Boga Oca. Amen!

Kontemplacija uoči Uzvišenja svetoga Križa, 13.09.2022. 22:40