Oblačni prolom

 

Suša sva se isplakala,

po svem gradu trese grom;

brzo već se izatkala

ova jesen srcu mom.

Već uranila je tu za mene

i najavila se kao posljedica

što mi dolazi kad ljeto vene,

i još potjerala jata lastavica.

Siva su nebesa, Majko časne žalosti,

i zbog tebe, i zbog Božje volje.

Mnogi riješit će se učmalosti,

mnogima već srušilo se postolje.

Ni za ratove već nema snage,

ni za ogrjev skupilo se nije,

mada zime sad su blage,

ali se oduže večerima kad odozgo lije.

Kablovi su malo polomljeni,

različite veze popucale,

a i brodovi su potopljeni.

Golubice bijele hrabro pokucale.

Daleko su zimski snovi

i još dalje ljetni događaji.

Približavaju se trudi novi,

podižu se vodostaji.

Samo mirno, dušo moja,

proplakat ćeš ti od sreće.

Stat će kolo negativnog naboja;

ništa ovoj zemlji potrajati neće.

Šalji, Nebo, suze svoje,

oblačni taj prolom,

da Ti gledam nove boje

koje rađaju se Polom.

Jer tu samo duhovni je sjaj

kojemu su otporni svi senzori.

Što je dalje ovaj kraj,

to mi srce ljepše gori.

15.09.2022. 19:12