Sjećaš
li se, Domovino moja,
one
djeve što ostade sama
kada
proljeća su dolazila?
Onih
noći kad je cvala ljubav tvoja,
nju
je obuzeo mrak i tama,
ali
zbog tebe je sretna bila.
Što
se zbivalo do ovih dana,
nitko
nikad o njoj nije znao,
sve
te njene tajne noćne,
pune
radosti i bolnih rana,
lahora
što nju je zvao
da
obnovi dlanove si moćne.
I
sad, kad se sjetim tužnih lica,
uplakanih
očiju i suza,
znam
da ta vremena neće proći,
da
će tražiti nju jata ptica,
a
ona će, raskinutih uza,
puna
snage u pečalbu poći.
Nosit
će sa sobom vjeru
koju
sad nam, evo, iskrčiti teže,
ali
one uspomene ostaju za vijeke.
Uzet
ću joj nade jednu zeru,
postaviti
tamo gdje nam dragi leže
da
nam cvate zemlja, more, rijeke,
da
nam tužna pjesma caruje
tog
zaboravljenog srca,
da
nam ne uveneš kao nekad prije;
da
nam duša Bogu vjeruje,
a
još više da se oslobodi grča.
Da
se hrani Kruhom i da Vina pije.
20.06.2019.
19:18
No comments:
Post a Comment
just do it