Zaboravljeno srce

Sjećaš li se, Domovino moja,

one djeve što ostade sama

kada proljeća su dolazila?

Onih noći kad je cvala ljubav tvoja,

nju je obuzeo mrak i tama,

ali zbog tebe je sretna bila.

Što se zbivalo do ovih dana,

nitko nikad o njoj nije znao,

sve te njene tajne noćne,

pune radosti i bolnih rana,

lahora što nju je zvao

da obnovi dlanove si moćne.

I sad, kad se sjetim tužnih lica,

uplakanih očiju i suza,

znam da ta vremena neće proći,

da će tražiti nju jata ptica,

a ona će, raskinutih uza,

puna snage u pečalbu poći.

Nosit će sa sobom vjeru

koju sad nam, evo, iskrčiti teže,

ali one uspomene ostaju za vijeke.

Uzet ću joj nade jednu zeru,

postaviti tamo gdje nam dragi leže

da nam cvate zemlja, more, rijeke,

da nam tužna pjesma caruje

tog zaboravljenog srca,

da nam ne uveneš kao nekad prije;

da nam duša Bogu vjeruje,

a još više da se oslobodi grča.

Da se hrani Kruhom i da Vina pije.

20.06.2019. 19:18