Vjera na daljinu

Dušo moja, ti imaš svoje razloge u koje mnogi teško proniknuti može.

Dušo moja, ti imaš jedan cilj o kojemu mnogi ništa ne slute.

Najčešće ti govore: „Pa ja to sve znam.” Ti, dušo moja, kao da pripovijedaš stare bajke i basne što su ih mnogi slušali u djetinjstvu, ali nikakvu poduku ne izvukoše iz toga.

Dušo moja, mnogi se razočaraju u ranoj mladosti kada uvide da ovaj svijet nije onakav kakav je u dječjim bajkama. U biti, nisu shvatili poduku bajki, nisu ih slijedili i zapravo su razočarali sami sebe.

No, dušo moja, ti ne pripovijedaš bajke.

Izgleda da mnogi, koji su slušali o Bogu još u djetinjstvu, istovremeno kada su im pripovijedali bajke, misle da je navještaj Isusa također samo bajka iz djetinjstva.

Jer svijet je drugačiji i nije bajkovit, pun je ratova.

Jer ljudi nisu ljubazni i pravedni, ne drže do časti kao vitezovi iz bajki i ne drže do nevinosti kao razne princeze koje uvijek čekaju na te časne vitezove.

Jer djeca ne razlikuju koliko su bajke poučljive za razvoj duše, a koliko je istinita Majka Božja sa čijim se sličicama uče govoriti.

Zato razočarani ljudi kažu: „Ja to sve znam odavno, zašto mi pričaš tako naivne priče, tko bi to mogao vjerovati” ili kažu: „Ja to sve znam i vjerujem još od malih nogu, ja sam pravi domoljub i vjernik, nisam kao ti koja si se tek probudila iz svoga neznanja” pa pri tome dodaju i neku sočnu psovku koja te, dušo moja, peče i boli više nego sve te tvrdnje tradicionalnih poznavalaca svekolike katoličke vjere o kojoj ti tako oduševljeno pripovijedaš.

Čak i da zaista znaju sve o čemu pričaš, ne bi im pomoglo jer ne vjeruju svemu tome kada se izjašnjavaju kao katolici.

Jer su vjerovali kao djeca i poslije se razočarali. Vjera je ostala u povojima, slabašna i nemoćna.

Jer su pobjegli iz Crkve istoga časa kada su uspjeli pobjeći od roditeljske kazne, netko malo ranije, a netko malo kasnije u mladosti.

Jer su se odrekli sakramenata, a sakramenti su osnova sazrijevanja i temeljna hrana za vjeru.

Jer su zaboravili da kao domoljubi nemaju jedinstvo bez Katoličke Crkve u tako raznolikoj, živopisnoj domovini kao što je Lijepa naša.

Jer su poistovjetili svoje hrvatstvo sa svojim katoličanstvom, a to katoličanstvo nisu nastavili živjeti jer im je bilo dovoljno da se deklariraju kao Hrvati u vremenima kada je to bilo opasno za njih i za opstanak, za domovinu. Postadoše katolici na daljinu, čak do te mjere da bi im bilo neugodno i nelagodno da ih vide kako pohađaju misna slavlja; čak do te mjere da ponosno izjavljuju da su katolici, ali da ne idu u crkvu. Na što su tako ponosni?

Jer ih je hrvatski novi val zatekao takve, što bi rekao sveti Pavao: kao nedonoščad, kao slabašnu dječicu koju je lako zavarati bajkama o nedoličnosti katoličkih vjernika i svećenika u Hrvata i šire.

A ipak, Bog nikada ne ostavlja one koje je jednom stekao.

Jer kad nam je nevolja na vratu, krunica je barem oko vrata.

Jer kad se moraju tući, Hrvati mole Boga.

Jer kada igraju hrvatski sportaši i kada se natječu hrvatska djeca, mnoštvo navijača blagoslivlja ih i moli Boga za sve njih i za narod.

I većina njih će reći da su nemirna vremena i navesti to kao razlog da ne koriste blagodati sakramenata.

Katolička Crkva, to su njeni sakramenti, narodni sakramenti, tajanstvena hrana hrvatskog jedinstva.

Da se ona vjera što je ostala u povojima konačno razbukta.

Da nas prestanu zavaravati i ismijavati oni koji su zaboravili i bajke iz djetinjstva, ali su zaboravili i tisućljetnu povijest hrvatskoga katoličanstva.

Da se lakše i brže ujedine hrvatske duše u mirnodopskim uvjetima jer bez Tijela Kristova ne može se učiniti ništa.

Jer onu snagu koja se javi u nevoljama potrebno je sokoliti dok je kakav, takav mir; jer samo sakramenti daju vjernicima ljubav, nadu i vjeru koje su jače od svake navale neprijatelja ljudi.

Jer nije dovoljno da samo bake koriste sakramente i mole za čitavu obitelj.

Jer je neophodno imati snagu kada se gradi taj mir i jedinstvo.

Jer je neophodno moliti za ljubav, vjeru i nadu.

Jer je neophodno razvijati razboritost i pravednost, hrabrost i jakost.

Jer je neophodno njegovati veličanstvenu krepost umjerenosti i blagosti.

Jer je krajnje vrijeme da Hrvati prestanu psovkama izražavati svoja uvjerenja i nedostatak rječnika, manjak u izražavanju osjećaja i htijenja.

Jer je neophodno da Hrvati prestanu ogovarati sve druge kao kakve kvočke ili hijene.

Jer je krajnje vrijeme da se Hrvati prestanu žaliti na sve i čuditi se svome križnom putu. 07.06. 2019. 16:21