Anđeoske kiše

Zorom sam te tražila u tami,

jutrima te još dozivala u sjeni,

a ti meni dade slutnje, biseri sami,

da ti se približim na visokoj stijeni

kao netko tko odavno ovuda korača,

kao puzavica biljka što se širi,

kao marama od svile na oštrici mača,

kao zrno tamjana što kraj tebe miri.

Podnevima slavila sam tvoje riječi,

tvoje savjete sam provodila smjelo,

molila za tebe da te nikada ne spriječi

ona sumnja da provedeš svoje djelo,

da me uvijek svojem Bogu vratiš

ako zmije napadnu me velikoga jada,

da u svemu tome malo tek prepatiš

kako poznao bi me na izlazu iz grada,

kako uspio bi mi pokazati nevidljive pute

da se lakom stopom krećem po tom trnju

koje nikne kako sakrilo bi Isusove skute

da ne prosipa se sumnja u svom zrnju.

Sutonima gledala sam tragove nebeske

kako nestaju tim obzorima što se žare

poput vrha stijene, poput sjajne freske

koja plamti samo kratko da pokaže dare

koji su se nazirali svakodnevno više.

Večerima snivala sam kako Bog me zove,

noćima sam slušala anđeoske kiše

koje su me oprale za potrage nove.

02.06.2019. 16:33