Wednesday, June 12, 2019

Individualke



Bračni partneri nisu sijamski blizanci, ne idu zajedno na ispovijed svojih grijeha, nisu zaposleni zajedno na jednom radnom mjestu, gotovo nikada ne dijele ista uvjerenja o životu, nemaju jednaku stručnu osposobljenost, rijetko imaju isto zanimanje, jako se razlikuju u izgledu, po spolu, po svojim težnjama; nemaju isti odgoj, nemaju porijeklo iz iste obitelji i tako dalje.
Ono što može posebno skrenuti pažnju katoličkih vjernika koji nailazi na sve strane na rodnu ideologiju jest ustrajanje mnogih takvih pristalica na individualizmu i istovremeno ustrajanje mnogih vjernika na kolektivizmu.
U Katoličkoj Crkvi u Hrvata lijepo je čovjeku biti dio vjernoga naroda, osjetiti se jednim dijelom cjeline koja diše kao jedan, doživjeti to zajedništvo, ali katolici laici koji uglavnom izlaze iz crkava u svijet i u svijetu provode veći dio svojih života, a svojim životom naviještaju Isusa Krista, često ostaju sami i usamljeni pred agresivnim zagovarateljima rodne ideologije, u prvom redu zbog toga što, navodno, rodna ideologija donosi rješenje problema nasilja nad ženama i djecom.
Na taj argument katolički vjernik prestaje razmišljati kolektivno i to uglavnom zato jer je svjestan da nasilja nad ženama i djecom ima oduvijek i da ga ima gotovo svugdje, u mnogim obiteljima i šire, u javnim nastupima, u institucijama, na radnom mjestu, u politici i upravi države, u onim ustanovama koje se bave zaštitom ranjivijih skupina i slično.
Bilo bi dobro kada bi pojedinci katolici u tom trenutku odgovorili dobrim argumentima kojih uopće nemaju ako ne pitaju nekog pametnijeg ili obrazovanijeg katolika, odnosno Katoličku Crkvu. Bilo bi dobro kada bi vjernici laici malo više znali o sebi samima.
I treneri neke sportske momčadi dobro znaju da će veliki uspjeh ekipe postići ako se posvete individualnom savjetovanju sa svakim igračem posebno, a to isto znaju i nastavnici i profesori na učilištima te i psiholozi koji savjetuju bračne partnere pojedinačno jer bračni partneri ne idu zajedno na psihološka savjetovanja, ali ranjive skupine uvijek traže pomoć gdje god stignu u ovom svijetu.
Stječe se dojam da nitko u Katoličkoj Crkvi u Hrvata ne priznaje da postoji nasilje u obiteljima, čak i ono najminimalnije, a to bi bio formalizam, to jest: doma se tučemo, a pred ljudima smo sjajni glumci.
Stječe se dojam da se zagovornici rodne ideologije jedini brinu za ranjive skupine, konkretno za žene koje trpe nasilje godinama.
Jedan od klasičnih oblika nasilja u obitelji je psihičko nasilje muževa nad ženama koje trpe previše grubosti i omalovažavanja od partnera te se nastoje pred njihovom zajedničkom djecom ponašati što normalnije, ljepše i ugodnije kako djeca ne bi nešto pogrešno primijetila ili kako djeca ne bi nastradala. To je tipična i prastara šovinistička ucjena koju prešutno odobravaju članovi kolektiva. Nije potrebno puno da od psihičkog nasilja nastane i fizičko zlostavljanje jer što je to jedan mali šamar kao upozoravajuća opomena u stilu: pazi što govoriš jer ti nitko neće odobravati tvoje razloge, ti si žena, ti si slabija i moraš slušati pametnijega od sebe, to će ti reći i susjedi, i prijatelji, i svećenici jer mi smo svi muškarci i znamo što radimo. Muškarci su među sobom solidarni, idu zajedno u kafiće, zajedno gledaju utakmice dok ih žene poslužuju. Ako je koja žena, obična žena, i navijačica reprezentacije, to se gleda gotovo kao prostitucija jer se očekuje da će navijačica biti lijepo i u stilu odjevena i našminkana dok muškarci kao jedan – piju alkoholna pića i ponašaju se kao pravi navijači.
Od omalovažavanja i vrijeđanja kratak je put do šamara, a tamo gdje padne prvi šamar nekažnjeno, počinje križ i kalvarija za žene.
Hrvatski katolici su uglavnom naučili od Katoličke Crkve da je obitelj svetinja, ali svetinja za žene i djecu, a rjeđe svetinja za muškarce koji imaju sport i koji se drže hraniteljima obitelji pa misle da su stoga i pametniji, ali u biti samo si natrpavaju svu odgovornost za obitelj na sebe umjesto da se više oslone na Boga i na svoje bračne partnerice koje drže čitav dom, a da ne pričamo koliko mole za obitelj.
U takvim okolnostima žene postaju članovi ranjivih skupina u prvom redu, a tek onda članice obitelji. Tu se nalazi glavni argument rodne ideologije u svakidašnjem životu običnih ljudi, to jest naroda.
Sva je sreća da predstavnici i zagovornici rodne ideologije ni sami nemaju pojma na koji način bi protumačili svoj argument da rodna ideologija rješava taj problem prvog nekažnjenog šamara.
No, da se ne zavaravamo, začetnik rodne ideologije točno zna što želi s tim argumentom postići, želi zbuniti i podijeliti bračne partnere, čineći od žene svoju članicu koju nalazi usamljenu i odbačenu na marginama društva.
Dok Crkva javno ne progovori o nasilju u obiteljima kao što se javno zalaže za vjeronauk u školama, za pristupanje izborima, za domovinski rat, za kolektiv i protiv svakog individualizma, neće puno ljudi pročitati literaturu iz koje bi naučili razlikovati za koga se žena može slobodno udati, a tko je u duši nasilnik.
Jer mnoge žene su individualke u smislu da misle svojom glavom, a naročito postaju izbačene iz kolektiva jednim jedinim nekažnjenim šamarom te tako ostaju same, a u budućnosti ih čeka samo spasonosna rodna ideologija. 12.06.2019. 07:26



No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts