Živjeti ljudski

 

Nepuni sati,

večer sparna

uskoro će dati

ugođaja blagodarna,

sprema se oluja

ili barem kiše.

Topla vjetra struja

novi srpanj njiše.

A bila je strašna

žega za starce,

reuma nestašna

nosi bolne žmarce.

Naše doba ovih dana

pregledava albume,

mladost je rastrzana

odbjegla na drume.

Siromasi, zaštitari

ulica i zgrada;

a na žalu se morskome žari

plesna parada.

Živjeti ljudski

prijeka je potreba,

kao nalog sudski,

kao pravda neba.

Prošlost je tako hitra,

a budućnost je spora.

Čini se, igra se citra

ispred kraljevska dvora

gdje uska su vrata

i dugačak prolaz

dok iz nepovrata

naiđe poraz.

Zato u slabostima,

u neredu i tijesku

izobilje života ima

kao stopa u pijesku,

mada su raspadljive

i neke druge se stvore,

iz duše nepropadljive

o radosti zbore.

Iz božanska Bića

ljubav cvate

pored krvoprolića

u kojemu pate

oni s ustrajnošću,

i staro, i mlado.

S velikom tajnošću

čine to rado.

Zbog tebe, Kriste,

Isuse časni,

ljudi se čiste,

a kraj ne kasni.

Vjetrovi dolaze,

i sveč nam traje

dok sati prolaze,

i duša se kaje

iz razloga jedna.

Ispod kože

još je bijedna

u tebi, Bože.

30.06.2024. 23:35

Savjetnik

 

Savjetnik divni, Knez mironosni,

to si stameno u meni, Kriste, ti.

Obrazi su moga lica ponosni i rosni,

a pod njima sa mnom plaču svi.

Suzna je mnogima ova blatna dolina,

puna umjetnoga cvijeća i plastične kamilice,

a tako je bukteća mi bila moja kotlina;

sve odjednom stuštilo se da uginu ptice.

Ti si hranio ih mojom vjerom, nadom punio si žedne kljune;

one gnijezda svoja napustile nisu.

Letjele su podno zamračene lune

dok su kiše padale po ovome klisu.

Moja vjera, to si ti, kraljevstvo nebeskoga svoda.

Tvoja riječ života što zbog mene s neba siđe,

donijela mi bezgranično mnogo ploda

pa mi krošnja bujna, pa mi golubica priđe;

al' i makovi su krasni sudba ona crna

što zaraste u duhovnostima koje nisu se ponadale.

Kralju pravednosti, Kneže umiruća zrna,

mnoge sjemenke mi plodnom tlu već popadale.

26.08.2024. 19:40

Snaga Spasa

 

0I. UVOD - Ideja Spasa

„Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku (Rim 1,16).”

Ideja spasa (grč. 'sozo' i izvedenice) izražava se u hebrejskom jeziku čitavom skupinom korijena od kojih se svi vezuju uz temeljno iskustvo: biti spašen, to jest izbavljen iz pogibelji koja je prijetila propašću. Taj čin je srodan sa zaštitom, oslobođenjem, otkupom, ozdravljenjem i spasom, s pobjedom, sa životom, mirom...Bog spašava ljude, Krist je naš Spasitelj, evanđelje donosi spas svakomu koji uzvjeruje. Posrijedi je ključan naziv u biblijskom jeziku; ali kraj njegovih konačnih odjeka ne smijemo zaboraviti onaj polagani proces kojim se on razrađivao.

SZ Glava I - Božje spasenje u povijesti i eshatologiji

Predodžba Boga koji spašava svoje vjernike zajednička je svim religijama. U Starom zavjetu to je vrlo obična i stara tema, kako to pokazuju vlastitta imena složena s korijenom 'spasiti': Jošua, Izaija, Elizej, Hošea – da navedemo samo najvažniji korijen 'jaša'. Ali povijesno iskustvo Božjeg naroda podaje mu osebujno obojenje kojim se djelomično razjašnjava njegova uporaba u proročkoj eshatologiji (eshatologija je govor o posljednjim stvarima).

1.POVIJESNO ISKUSTVO – Kad se Izrael nađe u nekom opasnom razdoblju i kad ga Bog iz njega izbavi, bilo providonosnim stjecajem okolnosti, pa i samim čudom, ili tako što mu pošalje ljudskog vođu koji ga vodi k pobjedi, tada on doživljava spas Božji.

Sveti pak povjesničari ističu mnogostruka iskustva te vrste u prošlosti. Bog je spasio Davida (a to znači: dao mu je pobjedu) kamo je god išao. Davidovom je rukom spasio svoj narod iz ruku njegovih neprijatelja, kao što je već ranije spasio svoj narod Šaulovom, Samuelovom, Samsonovom, Gideonovom, rukom svih Sudaca. A naročito je u vrijeme Izlaska spasio Izrael, otkupljujući ga i oslobađajući ga. A ako zađemo dublje u prošlost, u vrijeme prije tog najvažnijeg iskustva, vidimo kako spašava sinove Jakovljeve posredstvom Josipa, kako spašava Lotov život, kako spašava Nou u vrijeme potopa. Shvatljivo je stoga što se u svkoj velikoj pogibli Izrael okreće prema Jahvi 'da bi se spasio' i što se žali ako se spas na koji je računao ne zbude. On zna da osim njegova Boga nema drugog spasitelja i rado ga u tu svrhu zaziva. U samoj toj povijesti vidimo kako se u mnogim slučajevima ocrtava providonostan zakon čije će se posljedice očitovati u okviru eshatologije: u pogibeljima što ih je izazvao ljudski grijeh samo se 'ostatak' spašava. Ostvarivanje spasenja uvijek je popraćeno Božjim sudom i pravednici bivaju odijeljeni od grešnika.

2. ESHATOLOŠKA OBEĆANJA – U času velike svenarodne kušnje Izrael s najviše pouzdanja gleda prema Bogu koji će ga spasiti (Mih 7,7).

 „A ja, prema Jahvi ja sam zagledan,
čekam na Boga koji spašava,
Bog moj mene će uslišati (Mih 7,7).”

Njegov naslov Spasitelja postaje mišlju vodiljom proročke eshatologije.

„Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj,
silni spasitelj!
On će se radovati tebi pun veselja,
obnovit će ti svoju ljubav,
kliktat će nad tobom radosno...(Sef 3,17).”

„Jer Jahve je sudac naš, Jahve naš vojvoda,
Jahve je kralj naš – on će nas spasiti (Iz 33,22).”

„Jer ja sam Jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.
Za otkupninu tvoju dajem Egipat,
mjesto tebe dajem Kuš i Šebu (Iz 43,3).”

„Doista ti si Bog skriveni,
Bog Izraelov, Spasitelj (Iz 45,15).”

„Objavite, iznesite svoje dokaze,
svjetujte se zajedno:
tko je to od davnine navijestio
i od tada prorekao?
Nisam li ja, Jahve?
Nema drugoga boga do mene;
Boga pravednoga i Spasitelja
osim mene nema ( Iz 45,21).”

„Zato što si bio ostavljen,
omražen, izbjegavan,
učinit ću te vječnim ponosom,
radošću od koljena do koljena.
Ti ćeš sisati mlijeko naroda,
sisat ćeš grudi kraljeva.
I znat ćeš da sam ja, Jahve, spasitelj tvoj,
Silni Jakovljev, tvoj otkupitelj (Iz 60,15-16).”

„Jer u Vječnog se uzdam,
on će vas spasiti;
od Svetoga očekujem radost:
uskoro na vas će se smilovati,
Vječni, spasitelj vaš (Bar 4,22).”

Proročanstva o 'svršetku vremena' pod raznim vidovima opisuju konačni spas Izraela. Jahve će, kaže Jeremija, spasiti svoj narod vraćajući ga u svoju zemlju i šaljući mu Kralja – Mesiju /Jr 23,6).

Jahve će, kaže Ezekiel, spasiti svoje ovce vratćajući ih na dobru pašu (Ez 34,22); spasit će svoj narod od svih njegovih ljaga, darom svoga Duha. Poruka utjehe i srodna književnost stalno dozivaju u pamet Boga koji dolazi spasiti svoj narod i, osim Izraela, svu zemlju (Iz 45,22). Spas je bitan čin njegove pobjedonosne pravednosti; da taj čin ostavri, poslat će svoga Slugu. Tako par 'pravednost i spas' sve više postaje tehničkom oznakom njegova eshatološkog djela, obećanoga i unaprijed s oduševljenjem pozdravljenoga. Ali još više nego u povijesti Izraela, iskustvo tog spasenja bit će pridržano 'ostatku': prije nego ono nastupi, Božji će se sud ostavriti ovdje na zemlji.

Opisi Dana Jahvina koji nastaju poslije izgnanstva pjevat će o radosti spasenja, danog svima koji zazivaju ime Gospodnje, svima koji su upisani u njegovu Knjigu. Napokon, aleksandrijska će mudrost opisivati spasenje pravednih u posljednji dan (Mudr 5,2). Tako se ideja spasenja od teksta do teksta obogaćivala čitavim nizom popratnih tonova. Ona je povezana s Božjim kraljevanjem, istoznačna je s mirom i srećom, s očišćenjem i oslobođenjem. Stoga njezin ljudski graditelj, eshatološki Kralj, zaslužuje naslov spasitelj (Zah 9,9 LXX) jer on će spasiti potlačene siromahe. Svi ti vidovi proroštva izravna su priprava na Novi zavjet.

SZ Glava II – Božji spas u molitvi Izraelovoj

Na takvoj pozadini historijskog iskustva i proroštva, molitva Izraelova pridaje vrlo veliki značaj temi spasenja.

1. SIGURNOSTI VJERE – Spasenje je Božji dar: to je temeljna sigurnost koja se može potkrijepiti pozivanjem na iskustvo osvojenja. Beskorisno je držati se nekog preuzetnog pouzdanja u ljudske sile, spas pravrdnih dolazi od Jahve, on je sam spasenje. To je naučavanje potkrijepljeno mnogobrojnim iskustvima. Koliko je ljudi Bog spasio iz pogibli kad su poviknuli k njemu! Mnoge molitve zahvaljivanja svjedoče o takvim događajima: molitve ljudi spašenih iz pogibli, iz kušnje,, iz prijeteće smrti. Kasne knjige rado se upuštaju u pripovijedanje sličnih povijesti: tri mladića spašenih iz ognjene peći (Dn 3,28 – 95) i Daniel, spašen iz lavlje špilje; Bog, naime, uvijek spašava onoga koji se uzda u njega On to jamči svakome od svojih slugu kao što je to obećao svom narodu i svomu Pomazaniku (Ps 20,7). A psalmi nabrajaju sve Božje štićenike što ih Bog obično spašava kad ga zazivaju: pravednike, siromahe, ponizne, malene , progonjene, ljude čestita srca, klonule duhom i općenito sve one koji se boje. U svemu tome ima dosta oslonca za pouzdanje i poticaja na molitvu.

2. ZAZIVI BOGU SPASITELJU – Oni koji se mole zazivaju Boga oslovljavajući ga kao Spasitelja. On im je Spasitelj očajnih, Bog spasenja. Njihova se molitva sažima u jednu riječ: 'Jahve, spasenje nam daj', 'Spasi me i bit ću spašen'. Ono što slijedi općenito podsjeća na neke konkretne okolnosti, slične onima u kojima se svaki čovjek prije ili kasnije nađe: kušnja i tjeskoba, teška smrtna pogibelj, progonstvo od neprijatelja. Ponekad Jahve sam odgovara na prošnju nekim spasiteljskim proročanstvom (Ps 12,2.6). Inače, duša Izraelca ide i dalje od individualnih molbi, ona svojim željama zaziva eshatološki spas što su ga obećali proroci: 'Spasi nas, Jahve, Bože naš, i saberi nas od bezbožnih naroda!' - (Ps 106,47). Jahve se i tu odaziva proročanstvom (Ps 85). Utjecaj poruke utjehe tako je velik da neki psalmi unaprijed pjevaju o očitovanju spasenja što ga je ta poruka navješćivala (Psalmi 96 i 98) dok drugi izražavaju nadu da će okusiti radost toga spasenja (Ps 51,14). U svim tim tekstovima vidimo kako se duša Izraela na pragu Novog zavjeta ustremila prema spasu što ga Krist upravo ima donijeti svijetu.

NZ Glava I – Objava spasenja

1. ISUS KRIST, Spasitelj ljudi

a) Isus se objavljuje kao spasitelj ponajprije činima prepunim značenja. On spašava bolesne i vraća im zdravlje, spašava Petra koji hoda po moru i učenike zahvaćene olujom. Najvažnije je vjerovati u njega: bolesnike spašava upravo njihova vjera i učenici doživljavaju prijekor zato što su posumnjali. Te činjenice već pokazuju kakva je ekonomija spasenja. Međutim, treba gledati dalje od samo tjelesnog spasa. Isus donosi ljudima mnogo važniji spas: grešnica je spašena zato što joj otpušta grijehe, a u kuću raskajanog Zakeja ulazi spas. Da bismo se spasilim moramo dakle s vjerom prigrliti evanđelje o Kraljevstvu (Lk 8,12). Što se tiče Isusa, spasenje jest svrha njegovog života: on je došao na zemlju da spasi što je izgubljeno; da spasi svvijet, a ne da ga osudi. Kad govori, govori zato da spasi ljude. On je Vrata: tko kroza nj uđe, bit će spašen.

b) Iz tih riječi vidi se da je spas ljudi sržni problem; grijeh ih dovodi u pogiobao da propadnu. Sotona je tu, spreman sve pokušati da ih upropasti i spriječi da se spase. To su izgubljene ovce, ali Isus je upravo zbog njih poslan: one neće više propasti ako uđu u njegovo stado. Međutim, spas što ga on nudi ima i svoju suprotnost: onome koji ne uhvati zgodu što mu se pruža za spas, tomu prijeti skora i nepopravljiva propast. Treba na vrijeme činiti pokoru ako se želi izbjeći propasti. Valja ući na uska vrata ako se želi pripadati broju spašenih. Treba ustrajati na tom putu do kraja. Obveza je odricanja takva da se učenici pitaju: 'Tko se onda može spasiti?' Doista bi to bilo ljudima nemoguće, za to je potreban čin Božje svemoći. Spas što ga Isus nudi pojavljuje se kao paradoks: tko se hoće spasiti, propast će; tko pristaje da propadne, spasit će se za vječni život. Takav je zakon, Isus mu se i sam podlaže: on, koji je spasio druge, neće spasiti sama sebe u času križa. Otac bi ga, dakako, mogao spasiti od smrti, ali on je upravo radi tog časa došao na zemlju. Tko potraži spas u vjeri u Njega, morat će ga dakle slijediti sve dotle.

2. EVANĐELJE O SPASU

a) Poslije uskrsnuća i Duhova poruka apostolske zajednice bavi se spasenjem što se ostvarilo u skladu s Pismima. Po svom uskrsnuću Isus je Bogom postavljen za 'vođu i Spasitelja'(Dj 5,31; usp. 13,23). Tu poruku potvrđuju čudesa što ih apostoli čine: ako se bolesnici spašavaju snagom Isusova Imena, to je zato što ne postoji nikoje drugo ima po kojem bismo se imali spasiti. Stoga se evanđelje i definira kao „Riječ o spasenju”, upućena prvo Židovima, a potom drugim narodima. Zauzvrat, ljudi su pozvani da vjeruju kako bi se spasili od ovog pokvarenog naraštaja. Uvjet spasenja jest vjera u Gospodina Isusa, zazivanje njegova Imena. Židovi i pogani u tom su pogledu u posve istom položaju. Oni ne spašavaju sami sebe; spašava ih milost Gospodina Isusa (Dj 15,11). A postoli, dakle donose ljudima jedini put spasenja. Obraćenici su toliko toga svjesni da sami sebe smatraju 'ostatkom' koji se ima spasiti (Dj 2,47).

b) Tom važnošću teme o spasenju u prvotnom propovijedanju razjašnjava se to što su evanđelisti Matej i Luka željeli naglasiti već od Isusova djetinjstva njegovu buduću ulogu Spasitelja Matej to dovodi u vezu s njegovim Imenu (Isus) koje znači „Jahve spašava” (Mt 1,21). Luka mu pridaje naslov Spasitelja Kod Luke Zaharija pozdravlja skori osvit spasa što su ga obećavali proroci, a Šimun pozdravlja pojavljenje spasa na zemlji iz jedne perspektive posvemašnjeg univerzalizma. Najzad, propovijedanje Ivana Krstitelja, koje se drži Pisama, pripravlja putove Gospodinove kako bi svaki čovjek vidio spasenje Božje. Uspomene što su se sačuvale u nastavku Evanđelja konkretno predočuju to očitovanje spasa koje će doseći vrhunac u križu i uskrsnuću.

NZ Glava II – Kršćanska teologija spasenja

Mada se apostolski spisi u opisu otkupiteljskog Isusova djela služe raznolikim rječnikom, može se pokušati sinteza kršćanske nauke oko ideje spasenja.

1. SMISAO KRISTOVA ŽIVOTA – Bog hoće da se svi ljudi spase. Upravo zato izašilje svoga Sina kao Spasitelja svijeta. Kad se ovdje na zemlji pojavio Bog naš Spasitelj, on koji je došao da spasi grešnike, onda su se očitovale ljubav i milost Boga našega Spasitelja jer Krist je svojom smrću i uskrsnućem postao za nas uzrokom vječnoga spasenja, spasiteljem Tijela koje je Crkva. Tako naslov Spasitelja jednako priliči i Ocu i Isusu. Upravo je zato evanđelje, koje izvješćuje o svim tim događajima, sila Božja za spasenje svakome vjerniku. Kad ga apostol navješćuje, on ima za cilj samo spas ljudi, bilo da je riječ o poganima ili o Židovima, od kojih se barem jedan ostatak spasio u očekivanju da se najzad spasi sav Izrael.

2. SMISAO KRŠĆANSKOG ŽIVOTA – Nakon što je apostolska riječ ljudima predložila evanđelje, oni moraju birati, a to odlučuje njihovom sudbinom: spasom ili propašću; životom ili smrću. Oni koji vjeruju i ispovijedaju svoju vjeru, bivaju spašeni jer je njihova vjera inače bila zapečaćena primitkom krsta koji predstavalja istinsko iskustvo spsenja. Bog ih spašava iz čista milosrđa ne gledajući na njihova djela, iz milosti dajući im Duha Svetoga. Od tog časa kršćanin mora vjerno čuvati Riječ koja može spasiti njegovu dušu; mora hraniti svoju vjeru spoznajom Pisama i činiti da ona donosi plod dobrih djela, mora se sa strahom i drhtanjem truditi da postigne svoje spasenje. To zahtijeva stalno vršenje spasonosnih kreposti po kojima će on uzrasti za spasenje. Nedopustiv je svaki nemar; spas se nudi u svakom trenutku života; sad je pravo vrijeme, sad je 'Dan spasenja' (2 Kor 6,2).

3. OČEKIVANJE KONAČNOG SPASENJA – Prema tomu, ako smo tako baštinici spasenja i potpuno opravdani, mi smo ipak još zasad spašeni samo u nadi, Bog nas je odredio za spasenje, ali po srijedi je baština koja će se objaviti tek na svršetku vremena. Nadaje nam se napor kršćanskog života jer nam svaki dan koji prođe približava taj svršetak. Prema tome, Spas u svkom smislu riječi treba promatrati u eshatološkoj perspektivi Dana Gospodnjega. Mi, koji smo već pomireni s Bogom smrću njegova Sina i opravdani njegovom krvlju, tada ćemo se po njemu spasiti od Srdžbe (Rim 5,9 sl.). Pojavit će se Krist da nam dadne Spas. Stoga očekujemo to završno očitovanje Spasitelja koji će dovršiti svoje djelo preobražajem našega tijela; upravo stoga je naš spas predmet nade. Tada ćemo biti spašeni od bolesti, patnje, smrti, zauvijek će biti dokinuta sva ona zla od kojih su psalmisti molili da budu izbavljeni i koja je Isus za svoga života pobjeđivao čudom. Dovršenje takva djela bit će u najvišem smislu pobjeda Boga i Krista. Upravo u tom smislu liturgijski uzvici Otkrivenja svjedoče:

„Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta."

(Otk 7, 10; 12,10; 19,1).” 27.06.2024. 18:50 (Dufour, str.1229)

„Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin (Lk 2,11).”

Psalam 112

 

Blago čovjeku koji se boji Gospodina *
    i koji uživa u naredbama njegovim;
moćno će mu biti na zemlji potomstvo, *
    na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.
Blagostanje i bogatstvo bit će u domu njegovu, *
    njegova pravednost ostaje dovijeka.

Čestitima sviće ko svjetlost u tami: *
    milostiv, milosrdan i pravedan Gospodin.
Dobro je čovjeku koji je milostiv
    i daje u zajam, *
    koji poslove svoje obavlja pravedno.
Do vijeka neće on posrnuti: *
    u vječnome će spomenu biti pravednik.

Žalosne se vijesti neće bojati, †
    stalno je njegovo srce *
    uzdajuć se u Gospodina.
Postojano mu je srce, ničeg se ne boji, *
    neprijatelje svoje prezire.
On rasipno dijeli, daje sirotinji: †
    pravednost njegova ostaje dovijeka, *
    njegovo će se čelo slavno uzdići.

Ljutito će to gledati bezbožnik, †
    škrgutat će zubima i venuti, *
    propast će želja opakih.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku,
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.

Amen.

Brza pomoć

 

Svjetlo žustro moje staze,

tako istinito kao otrežnjenje

u toj molitvi mi kad ne paze

ruke da će stići osvježenje

sveg života, mira, redoslijeda

što ga uvijek srce žeđa,

ti si Krist od svega reda

od početka, još od pređa,

nenadane duševne mi ugode

koju dobro poznajem od prije

jer su već i česte takve zgode

kao da mi srce nikad znalo nije.

Ti me izvlačiš iz duboka blata

kad po ivici tog ponora prolazim,

svjesna da tu nema srebra, zlata

i da vječnost u tebi nalazim,

ali nemam vlastite si snage

kojom bi se othrvala napastima

da opijevam časke drage

pa se pustim ponorima, napadima

kao stihoklepac koji ne zna što bi

kad u jeku nevolja i briga svih dopusti

da ga prazno rimovanje još zarobi

kao oblak crni, gusti, tusti.

To je već početak teža grijeha,

mada nije sve to crno ili bijelo

jer znam da sam potrebita lijeka

što ga žeđa biće moje cijelo.

To je bolest koja na smrt nije

jer nad blatom i nada mnom

tvoje svjetlo, Kriste, bdije

kako bi se brzo našlo sa mnom.

27.06.2024. 12:05

Sveti Petar

 

Iz Petrova govora

29 Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. 30 Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, 31 unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo:
Nije ostavljen u Podzemlju
niti mu tijelo truleži ugleda.

32 Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. 33 Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate. 34 Ta David nije bio uznesen na nebesa, a veli:
Reče Gospodin Gospodinu mojemu:
‘Sjedi mi zdesna’
35 dok ne položim neprijatelje tvoje
za podnožje nogama tvojim!

36 Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.« (Dj 2,29-36)

Iz Prve Petrove poslanice

Glava 1

3 

Životna nada

Blagoslovljen Bog
i Otac Gospodina našega Isusa Krista
koji nas po velikom milosrđu svojemu
uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih
nanovo rodi za životnu nadu,
4 za baštinu neraspadljivu,
neokaljanu i neuvelu,
pohranjenu na nebesima za vas,
5 vas koje snaga Božja
po vjeri čuva
za spasenje,
spremno da se objavi
u posljednje vrijeme. (1 Pt 1,3-5sl.)

6 Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: 7 da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. 8 Njega vi ljûbite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene 9 što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.
10 To su spasenje istraživali i pronicali proroci koji prorokovahu o milosti vama namijenjenoj. 11 Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima, koji je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama te slavama što su nakon njih imale doći: 12 bî im objavljeno da ne sebi, nego vama poslužuju ono što vam sada u Duhu Svetom s neba poslanom navijestiše vaši blagovjesnici, a nadà što se i anđeli žude nadviti.

13 

Poziv na svetost. Budnost

Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. 14 Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. 15 Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. 16 Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.
17 Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. 18 Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, 19 nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. 20 On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas 21 koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
22 

Ljubav

Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. 23 Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva, nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje. 24 Doista,
svako je tijelo kao trava,
sva mu slava ko cvijet poljski:
sahne trava, vene cvijet,
25 ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka.

Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno.

Iz Glave druge

13 

Prema vlastima

Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, 14 bilo upraviteljima jer ih on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji dobro čine. 15 Doista, ovo je Božja volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnika. 16 Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge – 17 sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite!
18 

Prema naopakim gospodarima

Sluge, budite sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima. 19 To je uistinu milost ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno. 20 Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.

21 

Primjer Krista Patnika

Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.

Sveti Irenej Lyonski

 

Sveti Irenej Lyonski, biskup, mučenik i crkveni naučitelj

Sveti Irenej iz Lyona prvoklasni je svjedok za Evanđelja. On je primio ovaj kanon od Polikarpa, neposrednog učenika svetog Ivana. Rođen je u Smirni, oko 130-te godine poslije Krista. Odgojen je u Smirni kao učenik biakupa Polikarpa. Godine 177. bio je prezbiter u Lyonu, a kasnije i biskup. Napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanske nauke i tako postao „ocem kršćanske dogmatike”. Mučeništvo je podnio oko 200.godine.

Irenej je, prema Euzebiju, između ostaloga, napisao djelo o razobličavanju i pobijanju krive gnoze –„Adversus haereses”, a također je sačuvano i djelo „Za dokaz apostolskog navještaja”.

Općenito je Irenejevo djelo prvorazredni izvor za crkvenu povijest i književnost jer je pisac crpio svoje znanje o gnosticima (gnoza – znanje je najveća moć i vjera) iz samih njihovih djela. Pisao je protiv gnostičkoga krivovjerja i njegovo djelo predstavlja također i prve temelje znanstvene crkvene teologije. Irenej je prvi teolog koji gradi svoje učenje izričito na Svetom pismu Novoga zavjeta, ne samo Starog.

Irenej je dotukao gnosticizam i utemeljio katoličku teologiju. Tertulijan je, kažu, dao formu katoličkoj teologiji, a Irenej je dao sadržaj.

Irenej nije filozof i zato ne mari za dokaze iz svjetovne nauke, nije pod utjecajem svjetovne filozofije već je biskup i teolog i oslanja se na simbol vjere i u kršćansku tradiciju, uzimajući u obzir u prvom redu one istine u kojima su se gnostici razilazili od katolika: stvaranje, jednobitnost Sina i Oca, otkupljenje, uskrsnuće. (napomena: teolozi se služe teološkom filozofijom u svojim raspravama).

Irenej inzistira na jednoti Božjoj protiv gnostika koji su učili da uz najvišega Boga ima i Demiurg kao manji bog. U dokaznom postupku Ireneju je glavno oruđe Sveto pismo što ga je imao na raspolaganju. Nije se upuštao u spekulativnu refleksiju Pisma (kao što su to činili gnostici, nego prijanja uz Sveto pismo na temelju onoga koliko ga je poznavao iz vjere Crkve. U tom smislu Pismo mu je temelj teološke refleksije.

Irenejev teološki interes usmjeren je na Krista i spasenje, skroz je usmjeren soteriološkom cilju. Brani pred gnostičarima jedinstvo Starog i Novog zavjeta i to u svjetlu utjelovljenja koje postaje središnji stožer velikog luka koji spaja povijest čovječanstva od stvaranja i grijeha sve do konačnog Kristovog pojavka (paruzije). Tu povijest on promatra kao progresivno odgajanje čovječanstva koje je započelo u samom času stvaranja i nastavlja se tijekom Starog zavjeta: u prvo doba čovjek se morao odgajati za izvanjsku stegu. To je bio Zakon. Tek u drugom dobu čovjek je postao sposoban djelovati slobodno, u svjetlu Evanđelja. Kroz različite etape i na različitim stupnjevima čovjek se razvija djelovanjem Logosa i Duha Svetoga, nadvladavajući protivnosti demonskih sila te tako ostvaruje u sebi puninu onoga čovjeka koji je stvoren na sliku Božju i određen da postane Bogu sličan.

Ova monumentalna soteriološka vizija (po uzoru na Svetog Pavla) ostvaruje se preko Starog zavjeta, utjelovljenja, Crkve i konačne paruzije. Ljudi su stvoreni na sliku i priliku Božju. Po grijehu Adamovu postali su smrtni i izgubili priliku Božju. Krist je, kao novi Adam, došao da nas sve otkupi i povrati onu izgubljenu priliku Božju, da ljude pobožanstveni. Krist nas je otkupio svojom krvlju. On je obnovio sve u sebi i ima trojaku ulogu: a)objavitelj, b) otkupitelj, c) obožanstvitelj. Ovom spasenjskom vizijom Irenej se s pravom smatra teologom povijesti. Spasenje čovjeka nije za njega oslobođenje duha od tjelesnog svijeta, kao što su htjeli gnostici, nego oslobođenje upravo samog tjelesnog svijeta.

Marija je prema Ireneju sudionica našeg otkupljenja. Ona je po svojoj poslušnosti rekapitulirala neposlušnu Evu, Kao što je Krist Adama. Irenej ne upotrebljava izraz „Bogorodica”, ali ipak svjedoči o vjeri u Božje materinstvo Blažene Djevice Marije......a u Crkvi postoji novo rađanje koje je označeno i koje je započelo djevičanskim rađanjem Marijinim koja je po sili Duha Svetoga rodila „ujedinjenoga Boga i čovjeka - pokazao je novo rađanje da, kao što smo po prijašnjem rađanju baštinili smrt, tako da po ovom rađanju baštinimo život.” (Adv,haer. 5,1,3) Jer, kako će čovjek prijeći u Boga, ako nije Bog u čovjeka? I kako će napustiti rađanje za smrt, ako ne kroz novo rađanje, koje je čudesno i neočekivano dano kao znak spasenja, a to je preporađanje po vjeri iz djevice? (Adv. Haer. 4,33,4)

U ekleziološkom smislu govor o djevičanskom krilu Crkve: treba razumjeti Ireneja na tom mjestu o Mariji: „Očitovali su proroci ujedinjenje Božjeg Logosa sa stvorenjem: Logos će biti tijelo, Sin Božji, sin čovječji. Čisti će čisto otvoriti rodnicu koja preporađa ljude za Boga, a koju je on sam učinio čistom; postavši ono što smo mi, ostaje Bog jaki, i njegovo je rađanje neizrecivo.” U tom smislu Irenej govori o Crkvi – majci.

Dokaz istinitosti Crkve za Ireneja jest apostolstvo crkvene predaje. Heretička nauka ne može biti istinita jer je nova i ne dolazi od apostola. (Bože, hvala ti za Ireneja). Jamčevinu za apostolsko nasljedstvo pruža neprekinuti redoslijed biskupa u pojedinim Crkvama. Dovoljno se je samo ograničiti na redoslijed najveće, najstarije, svima poznate rimske Crkve koju su osnovali Sveti Petar i Pavao što se odražava u tekstu koji tumači da je rimska Crkva u tumačenju kršćanskih istina nezabludiva jer je vodi Duh Sveti. Povijesne činjenice potvrđuju da su se sve Crkve doista obraćale Rimu kao mjerilu pravovjerja. Irenej tumači da se u učenju rimske Crkve nalazi pouzdan temelj za apostolsko učenje. Time se odbacuje gnostička krivovjerna proizvoljnost.

Što se tiče opsega novozavjetnog kanona, Irenej je prvoklasni svjedok za Evanđelja. (Pavić – Tenšek, Patrologija). 16.06.2024. 19:15

Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: ''Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lijonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.'' (Laudato TV)

Irenej je u biskupstvu 178. godine naslijedio Potina, koji je podnio mučeništvo pod Markom Aurelijem. Po predaji Crkve mučenik je bio i sam Irenej, kao i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej "život završio mučeništvom". Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana 202. i 203. godine. Grgur piše: "Irenej je pokopan u bazilici sv. Ivana, pod oltarom". Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoga titulara, te je postala bazilikom sv. Ireneja. U vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je 1562. godine opljačkana, a njezine su relikvije bile obesčašćene.

Papa Franjo, svetog Ireneja je 21. siječnja 2022. proglasio crkvenim naučiteljem. (Wikipedija)

U ime biblijskih proroka

 

Mnogi govore da mi, katolici govorimo ono što su nam rekli da kažemo i da su uistinu duhovni ljudi samo oni koji govore u svoje ime, a ne ponavljaju olako tuđe riječi.

Na žalost, oni koji ponavljaju kao papagaji zaista su mnogobrojni, ali nitko od tih ljudi se ne bi mogao dičiti nekom duhovnošću.

Svatko, doduše, ima neki odgoj i nekakvo obrazovanje koje se može i zapustiti i zaboraviti, ali ako je čovjek nešto naučio zaista, to znači da je usvojio ono što je dobro shvatio i dobro razumio od pametnijih glava i od starijih od sebe.

Nadalje, postoje kod ljudi i prisilne misli i radnje te tako čovjek često ponavlja u sebi neke stare izreke, staro ili novo od svega onoga što mu se usjeklo nekako u pamćenje, a da istovremeno uopće ne promišlja što govori.

Mi, svi ljudi zaista volimo ponavljati ono što čujemo.

Zbog toga se događa da živimo u nekoj vrsti samozavaravanja, da se izgubimo u moru riječi koje čujemo svaki dan, a ponavljaju nam se u mislima. Često pokušavamo uzimati još više informacija kako bismo se izvukli iz toga nereda. Time se gubimo još više i dobro smo svi naučili kako svaka laž može postati uvjerljiva ako se često ponavlja.

Svjesni smo da ljudi ponavljaju neke tuđe riječi, svjesni smo da i mi to mislimo i činimo, ali se ne znamo snaći u tome.

Zato volimo tehnike opuštanja i pražnjenja, a pri tome samo uzimamo neke drugačije informacije kojima si namjerno peremo mozgove.

Bez Duha Svetoga se nećemo izvući.

Duh Sveti se zove Životvorac, Branitelj, Navjestitelj Istine. To zna svatko tko je među katolicima barem kratko pohađao vjeronauk.

Duh Sveti diže ljude iz pepela, daje nam darove razlikovanja istine od svega drugog. Daje nam snage, volje i vremena za molitvu, neizrecivim se uzdasima zauzima za nas dok pokušavamo moliti. Tako nam odvede misao u pravom smjeru, ravno i bez prisilnih ponavljanja. Molitve nisu prisilno ponavljanje, to valjda nije potrebno naglašavati. Svaki je vjernik i katolik pozvan razgovarati s Gospodinom iskreno, otvoreno i ponizno. I redovito.

Istina je da katolici ponavljaju ono što su čuli jer puno toga iskreni molitelj koji osluškuje može čuti od Duha.

Proroci Staroga zavjeta su čak počinjali svoje izlaganje na taj način:

„Dođe mi riječ Gospodnja”, a završavali bi odlomke svojih govora riječima koje znamo: „Riječ je Jahvina”, ili „Jahvina su usta govorila.”

Današnji katolici također se slično odazivaju na Sveto pismo: „Riječ Gospodnja – Bogu hvala” ili kad se čita Evanđelje, odgovaramo: „Slava tebi, Kriste!”. To znači da smo poslušali u pobožnosti, da smo čuli ono što smo čuli i da smo spoznali barem neku sitnu poruku iz Pisma.

Ta poruka je Riječ, to je naš Bog kojem se klanjamo.

Uzgred, Isusa su farizeji optuživali da je lažni prorok.

Isus bi na te optužbe odgovarao da bi on zaista bio lažni prorok kada bi govorio u svoje ime, ali da govori u ime Oca nebeskog koji ga je poslao te se predstavljao kao Sin Božji. Pravi problem je za farizeje nastao kad je Isus rekao da su on i Bog Otac jedno te isto, jedan Bog.

Dalje, u Ivanovom evanđelju, glava 17, Isus moli Oca da sačuva sljedbenike i apostole od Zloga i da želi i moli da Isus i apostoli budu jedno kao što su Isus i Otac jedno te da i oni budu jedno te isto sa svakim koji povjeruje riječima apostola i Pismima. To je Katolička Crkva, to su sakramenti, tu svi govore kao jedno, a u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Taj i takav govor zove se ili svjedočanstvo ili navještaj, ili prorokovanje.

Sjetimo se još da je Isus zamolio narod i farizeje da barem povjeruju njegovim djelima koje čini po Ocu, ako već nisu u stanju povjerovati samom Isusu o kojemu im je već i Mojsije govorio.

I, na kraju, ako se odrekne svega, prorok je prepušten Gospodinu, jednako kao i bijedni siromasi koji se mogu pouzdati i osloniti samo na Isusa.

A ako su Isusa optužili, progonili i razapeli te tako i ubili, isto će učiniti i s prorocima, navjestiteljima i svjedocima vjere katoličke. To je nama u Lijepoj našoj Domovini dosta poznato, taj povijesni križni put.

Ali, nakon tri dana – Isus je uskrsnuo od mrtvih i nakon izvjesnog vremena kad se dao vidjeti od mnogih svjedoka i nakon što se sastajao s apostolima svake sedmice, nedjeljom, uzašao je k Ocu koji ga je postavio sebi s desne kao Pravednika u vječnu slavu.

Tada je uslijedio i rođendan Crkve naše: božanstveno poslanje Duha Svetoga na Crkvu, odnosno na apostole i narod koji se našao u blizini.

26.06.2024. 09:17

„Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio 2 do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome.
3 Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.
4 I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo »koje čuste od mene: 5 Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.
6 

Uzašašće

Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« 7 On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. 8 Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« (Djela apostolska, glava prva, 1-8 redak i sljedeći.).”