Družba vječnih pjesnika

 

Dijelio je tebe, Kriste,

darovao mi posinstvo

da bih bila klase iste

s kojom dolazi jedinstvo;

postadosmo s Duhom jedno.

Rekoh ne mogu se izgubiti,

vratiti u stanje bijedno

jer te moram izljubiti

svaki put kad silaziš

i dok te blagujem,

iznova mi prilaziš

da te s njim oplakujem.

Da se uskrsnuću radujemo

duboko iznutra,

kao djeca plandujemo

čekajući sutra.

Ne znam gdje sam tu,

ali znat ću gdje mi duša

stanuje na rajskom tlu

što strpljenje moje kuša.

I, kada otprhnem lako

kao što se rastaje i dijete,

naći će me biće svako,

čak i oni što mi prijete.

Spoznat ću po tajnom znaku

i po imenu tom što ga dadoh

dok još bijah dušik zraku

to posinstvo u kojega padoh.

Molitva je svaka svoja,

ali ova bit će samo mir i red

koju zbori službenica tvoja

da sačuva anđeoski slijed

neraspadljivoj si bivstvenosti

što u ljubavi je prepoznala

već odavno takve nevinosti

što je Djeva nam zauvijek dala.

25.06.2024. 17:28

Prijestolje ljubavi

 

Velika su mnoga očekivanja

u tom društvu različitih ljudi

koji drugom žele sama okivanja;

to je pjesma koja me sad budi.

A ti, jedini mi, znaš da volim tiho,

da slobodu primam, da je dajem

kada zagrlim te lakim stihom

il' kad se za ljubav tvoju kajem.

Zahvalna sam Bogu za te,

često i ne razlikujem te od Sina;

bojim se da tvoje nježne ruke pate

kad promatram ljubav svih visina.

Znaš da ljubim, kako Petar triput reče,

skrušen silnim zapitkivanjem,

tužan kao da ga sve to peče.

Zarobiše ga okivanjem

kad bijaše predan u nemoći;

vezala ga ljubav okova i spona.

Tako siguran je bio i u mrkloj noći

da ga neće obuzeti kušnja ona.

I u molitvama tebe znam,

od tih dodira duša mi treperi,

srce mi je kao trnje ili vrući kam,

oštra strijela snagu moju mjeri.

Mir se spušta kao plamen Duha

i na moje misli, i na moje tijelo.

Često sjetim se i svadbenoga ruha

što ga čini naše zajedničko djelo.

Kriste, Bože, zar za sebe slušam zvona

zbog kojih se iznenada trzam u taj čas.

Tebe slušam i ne želim skinuti te s trona,

prijestolje mi ljubavi, agape za sve nas.

25.06. 2024. 03:58

Sladak život

 

Spustila sam svoje mreže,

pokrpane malo,

i predala molitve svježe

koliko je stalo

u te vremenske okvire

koji kneževati hoće,

ali rogovi im vire

rad' moje slaboće.

Stoga molim jače,

svjesnije i revno,

svaka koji plače

blagoslivljam dnevno.

Sve njih šaljem van,

van iz moga vidokruga

jer u Kristu imam stan

poput lanetova luga,

ali obaveze tvore,

zovu neprekidno

da mi se zatvore

obzori i polje vidno.

Kao da te ne znam

i tvoje strpljenje sa mnom;

moje mreže i moj plam

uvijek stignu za mnom.

I gdje ljeto stanuje,

tu je i naš dom.

Srce mi ne samuje

niti kad je mreža lom,

niti kad možda ne grizu

skakutave plave ribice,

niti kada sporo stižu

od te jave ptice.

Ta, sve je to u nama

jer smo skitnice u svijetu

koji nema toga plama

i ne poznaje poetu.

Sve ti dajem, Isuse, Bože moj

da načiniš što te volja;

za te ne odustaje ni sluga tvoj

rad' života slatka, bolja.

24.06.2024. 14:51

Organizam svjetlosti

 

Kršćanska vjera u procesu stvaranja svijeta

Nadogradnja postoji za živo ljudsko biće, biće koje se nalazi u svjetlu i osjeća se tjeskobno kad spozna da je negdje tama jer kad jednom okusiš život i svjetlo, tamu više ne želiš podnositi, mada si većinom i ti sam bio u toj tami.

Život i svjetlo je ono što raste i što se množi, to je gradnja koja je samo jedan detalj u kompleksnom procesu stvaranja.

Bože, Gospode, mi svi kažemo da si stvorio svijet, da si stvorio čovjeka, a ne vidimo da ti to sve i sve nas još uvijek stvaraš. Ti stvaraš svijet, ti stvaraš od nas i svega što je tu, stvaraš kraljevstvo nebesko.

Opeke nisu žive, one su stvari koje ljudi slažu i lijepe jednu na drugu. Tako, opekama je svejedno jesu li na tlu ili su element nadogradnje na nekim drugim opekama.

Ali čovjek! Čovjek je remek – djelo, živ je i ispunjen svjetlom, on je svjestan da raste i sazrijeva te da sam doprinosi svom rastu i sazrijevanju, svojoj nadogradnji u zajedništvu.

Kakva Milost!

Dok ti, Bože, gradiš kraljevstvo još od početka svijeta, svijetlu građevinu živih ljudi, mi istovremeno, u životu s tobom, gradimo svijet i sebe, i naše zajedništvo, zajedno s tobom u suradnji, u kojemu težimo biti jedno.

Ti si Svjetlo, ti nam daješ da vidimo ono što ćemo biti i što postajemo. To je naša vjera koju si nam ugradio i pomoću koje slažemo opeke naših života i zajedništva.

Bože, kad ne bi bilo vjere, ništa ne bismo znali, ne bismo imali život i svjetlo, bili bismo nesvjesni poput opeka kojima netko manipulira.

Jer ti ne želiš, Isuse, nesvjesne ljude iz tame, tama nema ulaza u kraljevstvo nebesko.

Stoga naše svjetlo moralo bi jačati i širi se po svojoj prirodi iznad svakoga očekivanja jer Svjetlo si ti, a znamo da si u prvom redu Izobilje.

Mi ćemo rasti jer imamo izobilje života i izobilje svjetla pred nama i u sebi, a ti ćeš nas uvijek iznenađivati sve većom količinom i kvalitetom života. Patnja u tome kraljevstvu što ga gradimo dolazi stoga što ljudi rastu iznad svojih očekivanja i vjerovanja, to su ostaci staroga prebivanja u tami, to je bolno proživljavanje nadogradnje jer što si više u svjetlu, to više boli tama kad se dogodi, to je sazrijevanje.

„Ja sam došao da svjedočim za istinu (Iv 18,37).”

Ipak, svjetlo u kojemu hodamo, svjetlo vjere trenira nas, vježba nas i podučava dok Isus moli za nas Oca nebeskoga da nas sačuva od tame.

Kršćanska vjera, dakle, nije samo nekakva religioznost za zabavu i zavaravanje, to je organ, važan organ čitavoga našeg organizma. Ujedinjeni smo tom vjerom s Isusom, raspetim i uskrslim. 24.06.2024. 10:38

„Došao sam zato da život imaju,

u izobilju da ga imaju (Iv 10,10).”

Sunovrat

 

Novu odu ću ti ispjevati

kad iz mojih vena

bistra ljubav počne istjecati

koja uspne se iz sjena

s kojima si silazio mraku

da iz groba mi doneseš

poruku nebesku, jaku;

da nutrinu mi pometeš.

Oblake si izgužvao kao vatu

i nosio ih u naručju svome.

„Živi!”, rekao si sunovratu

kao da govoriš srcu mome.

Bijaše to carstvo neba

što si bacio ga prema meni

da bih spoznala što treba;

opet viknuo si „Kreni!”

kao da sam zdrava, izliječena.

I da nećeš oduzeti niti zere

toga blaga, kao izgnječena,

što me uzdignulo poput vjere

koja nosi srca u nebesa.

Bile su tu katakombe crne,

Jakovljeve ljestve sviju poetesa

kojima sam koračala poput srne

koja prebiva u tvojim grudima.

Isuse moj, rekoh ti da hodiš

prema obalama i svim sprudima

gdje pustoši slatkom plodiš.

Nađoh izgubljeno biserje

i probudih se u tom trenu.

Nosilo me neizmjerje

po valovitom terenu.

23.06.2024. 22:02

Etika profita

 

Kriste, teško živi tvoja ovca,

ti, Pastiru jedini i mio;

sad me tišti pitanje novca

bez koja si uvijek bio.

Ljubav tvoja profitirala

neizmjerno, učinkovito;

duša bi te profilirala

da i ona spozna to.

Uplate ti kontempliram,

dijeljenjem si zbrajao

kao i ja kada sviram.

Nikad, nikad nisi zdvajao.

Uzimanjem si ozdravljao

jer su boli propale u negativu.

Nisi nikad zapostavljao

niti jednu dušu živu.

Mali novčić dade udovica

i oplodi vječnost svoju.

Radost nosi golubica

koja gleda Muku tvoju.

Napredna ti ekonomija,

a njome i zemlju spasiš.

Naše profiterstvo sebe opija,

a ti siromaštvo krasiš.

Duša će se tražiti još ove noći

i za račun ćeš je upitati.

A meni tvoj Duh još daje moći,

želi mi se uplitati

u račune i u pravednost miline

kojoj neću htjeti odoljeti.

I pokrivat će me plaštem od siline

da bih mogla bolje voljeti.

23.06.2024. 18:35

Onomatopeja

 

Vrijeme leti mjesečinom,

brže noću, a sporije danju,

sunce svojom opečinom

stvara godinu sve manju.

Suhozlatno srce, ljubav moja

kao da za to ne mari

što ja propatim od nespokoja

dok se krov nada mnom žari.

Ne sluša me, nije s Marsa pao

da potroši dragocjene zgode

jer u sebi zna, oduvijek je znao,

odmah čim se molitve mi rode

kao što i mene mir zanese.

Zna se kad se moli srce čisto

da tu molitvu ponese

Kani gdje je vino gusto, bistro

i gdje pjevaju i slave svatovi

da podijele radost u dubinama

kao kad u trku bijeli atovi

spuštaju se pješčanim dolinama.

To su divlji otkucaji srca stara

koje preslabo podnaša odraz sunca

pa protrne k'o akustična gitara,

pripovijeda tajne šifre kao da odjednom bunca.

Što će učiniti moje ptice

kada moje srce ih privuče

u ta kasna doba nesanice?

Lako one na me se priuče.

Budit će me kao sada,

kad već istok se zabijeli

obzorima zlatna grada,

kao što se mjesec za uranak dijeli.

Nisam vina se ponapila,

mada već je kasna ura;

puno sam na suncu bila,

a sad čujem jeku lura,

bojim se da već je zora.

Blago meni, ptice su diskretne

kad pod krovom bit se mora;

Bogu hvala, dosta su i okretne.

Jer kada tu grakće vrana,

nema očekivanja, ni sluha.

Probiju se u početak dana

kao da im je premalo muha,

ganjaju mi vrapce moje,

sjenice i zebe domaće.

Spavaju za tamne boje,

a meni se zemlja okreće.

Već mi duša pati sada

što sam tako dosadna,

ali zato ojačala nada

kao Jerihonu truba opsadna.

Zadrži me, Isuse, u tonu

da prekinem blebetanje

i da se obratim zvonu

dok ne čujem klepetanje.

22.06. 2024. 22:29

John 1: Behold The Lamb of God

Pozdravi daljine

 

Moji snovi više nisu moji,

opor miris dima od duhana

obuzeo mi je svakodnevnost

u svim pokretima, ako ima koji;

ne mogu ni doći do dućana,

tolika je na mom tavanu sad revnost.

Iz daljina stiže lahor od blaženstva,

nosi mirise od oceana i od mora

dok na žalu netko kamenčiće gazi.

Šaljem tamo malo svoga ženstva,

malo pijeska što se trusi odozgora

i dok Djevica u molitvi na mene pazi.

Imam kamenje u škrinjici od uspomena

što u duši mojoj časno mjesto drži.

Svakoj plaži dobro dođu sve te tvorevine.

Vjetar nosi poruke od opomena

pa se trzam kao da me ono sunce prži,

a zapravo, tu sam sama usred piljevine.

Hvala, majčice ti, koja me prisjećaš

da je molitva neizvršena

i da sam se izgubila sva od jake treme.

Ti za mene, ti i sa mnom sve osjećaš

jer si duša čista, savršena

koja pomaže mi nosit svoje breme.

Ti ćeš reći Duhu Svetom

neka nosi moje pozdrave daljine,

moje poljupce i zagrljaje za taj žal

što mi pada na pamet i s ljetom.

Kiše past će uskoro s visine,

a mi doći ćemo svi na vrijeme za tvoj bal.

22.06.2024. 13:17

Spas u dnu srca

 

Ova je staza povijest gruba silovanja,

krivo prekaljena udarcima zloga

koji predstavlja se kao knez sva milovanja,

ali laž je čitav i u nemilosti Boga.

Zato zavist ga opsjeda, ljubomora strašna

zbog koje će usmrtiti sve što dobro je i lijepo

kod stvorenja čija ljubav za Boga je strasna.

Zavodnik je koji ranjava i grabi srce slijepo.

Poslušaj me, dušo, nikad nema kraja

borba u Gospodinu što jedini je jači

od svih varki, pričimba i bolnih umišljaja

dok se lažac za ta Istinita jednom ne zakvači.

Tada će nastradati sve predrasude ljudi

koji misle da su nevoljeni u životu svom.

U Gospodinu ti sanjaj i u njemu budi,

on će uzdići te kad zaprijeti slom.

Zavidnik je svisnuo na križu Krista,

riče sav od jada i sam sebe ždere

kada vidi Djevicu koja je prečista,

majka duša što su rođene od vjere

i od revna pouzdanja u našega Kralja.

Zaboravit ćeš sve te muke pokraj njega

jer će izbaviti tebe od lakomih ralja,

jer je Svetac koji vlada iznad svega.

Istina će raznijeti tu tamnicu što muči

do dna srce tvoje koje tajne sve sakriva

kad pogledaš Raspetoga koji se razruči

da ti spoznaš, dušo, da ti nisi za sve kriva.

22.06.2024. 04:47

Nježna ljubav Boga i čovjeka

 

„Može li se naučiti ljubiti? I kako? Tko poučava ljubiti i tko treba biti podučen? Kad dolazimo na svijet, bivamo postupno u sve podučeni, no, možda, ima malo ljudi koji su svjesni nužnosti da uče umijeće ljubavi, ne u teoretskom obliku, nego stalno pružajući konkretne prilike za vježbanje u ljubavi i u tome da dopustimo biti ljubljeni.”

Valentino Salvoldi, iz osvrta „Ljubav u Pjesmi nad pjesmama”,KS Zgb 2001.g. Poglavlje: „Ljubav je jača od smrti”, crtica: „Naučio si me umijeću ljubavi”:

Zaručnica

O, da si mi brat,

da si sisao prsa majke moje,

našla bih te vani,

poljubila bih te

i nitko me zato ne bi prezirao.

Povela bih te

i uvela u kuću majke svoje

koja me odgojila,

pojila bih te najboljim vinom

i sokom od mogranja.

Njegova mi je lijeva ruka

pod glavom,

a desnom me grli (Pj 8,1-3)

Zaručnik

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

ne budite, ne budite ljubav moju

dok sama ne bude htjela! (Pj 8,4)

Epilog

Tko je ta što dolazi iz pustinje,

naslonjena na dragoga svoga?

Zaručnik

Probudio sam te pod jabukom

gdje te mati rodila,

gdje te na svijet dala

roditeljka tvoja (Pj 8,5)

Pokaži mi, Jahve, svoje putove,

nauči me svojim stazama! (Pj 25,4)

„Budući da je zaručnica očitovala svu svoju ljubav, spremna je na žrtvu, na odricanje i na još teže kušnje. Osjeća da joj treba učiti ljubiti. Ljubav nije samo instinkt, strast i osjećaj. To je umijeće za koje treba vremena, strpljivosti, vježbe i nutarnjeg učitelja: Duha Svetoga koji „jeca” u svakome od nas iščekujući naše rođenje kao novog stvorenja i vanjskog voditelja sposobnog da nas sluša, da nas ohrabri i da nas uvjeri u Božje oproštenje.

Onaj Bog koga apostol Ivan definira kao ljubav, goruće žudi da mu se prepustimo da nas ljubi i da nas nauči svojim putovima, svojim osjećajima, koji vjernika dovode do prave mudrosti srca, koje zna brojati svoje dane (usp. Ps 90,12) i shvaća da je sve taština (usp. Propovijednik), osim ljubavi i služenja Bogu i braći.”

Ljubav, umijeće koje briše razliku

između sigurnosti i sumnji.

Srce strepi: kako te ljubiti, Ljubavi?

Mašta se koleba: kako te zamisliti?

Drhti ruka: kako te nacrtati?

„Djeni svoju ruku pod moju glavu

i pomiluj me svojom desnicom.”

Mašta, srce i ruka ojačat će

i radost će obasjati lice

kad se budu susreli naši pogledi

opijeni uzajamnom ljubavlju.

Komentar na osvrt o učenju umijeća ljubavi:

Biblijska knjiga koja nosi naziv „Pjesma nad pjesmama” je alegorijski prikaz ljubavi i naklonosti između Krista i Crkve, između zaručnika i zaručnice. Oni se doživljavaju kroz igru, sramežljivu igru skrivača u kojoj više misle jedno na drugo nego što se zaista pronalaze. Kroz razmišljanje o Božjim zapovijedima ljubavi i međusobnim iskušavanjem i djetinjastim zavođenjem, oni uče ljubav i traže se sve sigurnije i češće.

Njihova naklonost mora biti prokušana da bi sazrela kao istinska ljubav, a sam Bog Otac u tome vodi zaručnike svojim riječima, zapovijedima i slikama svoje vlastite goruće ljubavi za čovjeka (možda upravo zato što je čovjek tako krhko i nespretno stvorenje), ali i još više plamti ljubomorom kad ga narod iznevjeri služeći lažnim bogovima, imitacijama ljubavi. U svojoj ljubomori Bog zna zaprijetiti, zaplakati, nazvati svoj narod bludnicom koju će, ipak, zavesti iznova i vratiti je k sebi (Hošea).

Ono što ljubav čini dobrom i lijepom je upravo život po Zapovijedi jer svaka osoba tako dobiva na svojoj identifikaciji, na dubini svoje osobnosti, a u svakom slučaju osobe koje prate zapovijedi, grubo rečeno, dobivaju na kvaliteti koja jamči izuzetno veličanstvenu kakvoću međusobne ljubavi zaručnika i zaručnice, počevši od odgovornosti, pravednosti, čistoće života pa sve do jednog jedinog značajnog intimnog i opuštenog, prisnog i sigurnog gledanja i zagrljaja. Divote takva umijeća ljubavi ne poznaju zaručnici ako nisu u početku sami s molitvom uz Boga i ako se tek potom ne sastanu u Bogu koji jest ljubav, vjerni do kraja, ustrajni u vjeri, strpljivi u kušnjama. Tako ljudi doživljavaju istinsko obraćenje, veliku promjenu i nadograđuju svoje zaručništvo još dalje u vječnosti ili prije kada se ljubljeno stvorenje pretvara u čovjeka koji ljubi Boga, sebe i bližnjega.

Sve što se utemelji na Stijeni – Kristu, ne može ne uspjeti.

21.06.2024. 15:36