Violina jednoga trenutka,
ovisna o sljedećemu času,
žanje život, pije ga iz vrutka
da napoji moždanu si masu.
Jedan most, u daljini jedan most,
nikada dohvatljiv, kao veo lijep,
uvijek nosi hranu nade i uz post
uvijek daje za te note srca krijep.
Srce je također zaboravljivo,
al' se prizora tog uvijek sjeti,
mada sasvim nepopravljivo;
to mu okus koji miri i osjeti.
Ta, nešto mora valjati u svemu,
u tom neboderu koji nema građe
niti za to da bi izdržao tremu
kada sebi sjenovito mjesto nađe.
Nemoj nikom reći da sam teška
jer svi imaju pred sobom osmijeh lak.
Ne pitaj me, ne znam zašto, je li greška
il' se tremor drži kao neki ona mosta znak.
27.12.2023. 23:23
No comments:
Post a Comment
just do it